Među njima treba posebno istaknuti one neznatne, koji se svojim radom i nastupom nisu nigdje nametali ni isticali, a za sobom ostavljaju neizbrisiv trag pastirske brige i ljubavi prema svakom čovjeku.
Upravo među takve zasigurno spada umirovljeni svećenik dubrovačke biskupije don Martin Sentić, rođen u Gracu kod Neuma, 24. srpnja 1932. Svećenički poziv kojega voli „više nego svoj život“ vodio ga je od konavoskih sela do njemačkih biskupija u kojima je služio Crkvi i čovjeku.
Dobitnik je mnogih domaćih i međunarodnih priznanja za svoju angažiranost i brigu oko prava i dužnosti svakoga čovjeka, utemeljenu na Povelji o pravima čovjeka UN-a (New York, 1945), Evanđelju Isusa Krista, i na Općoj deklaraciji UN-a o pravima čovjeka (Pariz, 1948). Tri puta je bio nominiran za Nobelovu nagradu za mir, a dobitnik je i visokih priznanja poput onog od Hrvatskog helsinškog odbora za međuvjerski dijalog ili Reda hrvatskog pletera od prvoga predsjednika samostalne Republike Hrvatske dr. Franja Tuđmana. Počeo se baviti pravima čovjeka 4. srpnja 1964. u Vitaljini i Pločicama (Konavle) gdje je bio župnik.
Preživjevši strahote i glad II svjetskog rata i poratnih godina, te desetljeća dušobrižništva među hrvatskim (i ne samo hrvatskim) ekonomskim i političkim emigrantima, dobro se upoznao s patnjama ljudi kojima je oduzeto pravo na dostojanstven i ravnopravan život u domovini i na istinsku slobodu misli i djelovanja. Nisu ga ostavile ravnodušnim velike patnje ljudi 20. stoljeća prouzročene zločinačkim djelovanjem totalitarnih i autoritarnih režima. Krizu vjere izazivaju stanja u kojima se u krvavom dvadesetom vijeku nizahu jedna za drugom tolike patnje nevinih. Don Martin je tražio odgovore na ova teška stanja. Potpuni odgovor dalo mu je upravo autentično tumačenje Kristova nauka, koje je izvor svih dobrih namjera, zakona i djelovanja ljudi na zaštiti i unapređenju ljudskih prava i sloboda pojedinca u svim narodima. Shvatio je da je upravo sloboda pojedinca temelj čovjekove prirode i svakog zakona, pa stoga ne može niti smije biti utopija. Jer to 20. stoljeće koliko god je bilo među najkrvavijim u povijesti iznjedrilo je i najveće dosege čovječanstva u brizi za slobodu i prava čovjeka. Svoja razmišljanja i nastojanja oko prirodnih prava i dužnosti svakoga čovjeka Sentić je sažeo u složenicu latinskog podrijetla: jurahominizam (lat. jus,juris = pravo + homo= čovjek) .
Ljudska prava i dužnosti neraskidivo su vezani uz svetopisamsku objavu kao i judeokršćansku antropologiju i teologiju. Don Martin Sentić oslanjajući se na dokumente velikoga 2. Vatikanskog koncila (Rim 1962.- 1965.), ističe kako čovječanstvo ustvari ima dvije Biblije! Prva Biblija je ljudski razum. U času prirodnog začeća svakog ljudskog bića - u krilu majčinu Bog Stvoritelj svega stvorenoga
upisuje u ljudsku svijest (razum) Mojsijev zakon (židovsku Toru), Evanđeosku Besjedu na gori (sliku novog čovjeka!) i Dvije zapovijedi ljubavi (prema Bogu i prema bližnjemu)! To je prirodna, nama darovana i urođena Biblija s kojom se svako dijete rađa i raste… Ovo je osobito istaknuto i u „Gaudium et Spes“, - Pastoralnoj konstituciji 2. Vatikanskog sabora, u dijelu koji govori o ljudskom dostojanstvu i o prirodnim pravima i dužnostima čovjeka (jurahominizma). Grešna čovjekova narav kasnije iskrivljuje ove ravne crte ljubavi po kojoj i za koju smo stvoreni.
To je revolucionarno teološko-antropološko otkriće, izravno suprotstavljeno prijašnjem shvaćanju kako se čovjek rađa kao „tabula rasa“ (lat. prazna ploča). Judeokršćanska antroplogija naprotiv, vjeruje i zna da je čovjek od svoga Stvoritelja obdaren razumom i da je upravo po tom razumu sličan Bogu, noseći u vlastitom razumu i duhu upravo: Dekalog Mojsijev, Besjedu na Gori, čiji su sažetak i vrhunac Dvije zapovijedi ljubavi! Po don Martinu to je istinski vrhunac čitave Objave!
Potvrdu ovim tvrdnjama je lako pronaći. Dovoljno je promotriti primjerice, život i ponašanje urođenika iz udaljenih afričkih plemena, koji nisu nikada čuli za Boga niti za božanske ili ljudske zakone, a ipak znaju da je dobro ne mrziti bližnjega, živjeti u slozi, da je strahota nekoga ugnjetavati, ubiti, da je pogrešno ukrasti i spuštati ljudske nagone na razinu životinjskih. Sv. Pavao nam u poslanici Rimljanima potvrđuje da je ono što Mojsijev zakon nalaže – prirodno i da je „zapisano u srcima njihovim“ (Rim 2,15). Konzekventno, ateisti i agnostici dužni su živjeti po svojoj savjesti.
Druga je dakle, Biblija je ova koja nam je ostala u pisanom tragu- judeokršćanska sveta knjiga od Mojsija i Isusa Krista. Sv. Pavao, nadalje, baš u spomenutoj poslanici Rimljanima čak 20 puta spominje Mojsijev Zakon (Tora), a Katekizam Katoličke Crkve naučava: „Deset zapovijedi Božijih Bog je urezao u srce svakog ljudskog bića!“ Naš suvremenik, a za koji dan sveti - papa Ivan Pavao II, 5. ožujka 2000. godine na Sinaju kaže: „Deset zapovijedi Božjih jest prirodni zakon upisan u srce svakoga čovjeka. To je Zakon (Tora) života i slobode.!“
Temeljeći svoja nastojanja oko ljudskih prava, dužnosti i sloboda na ovakvim biblijskim, teološkim dokumentima i na Općoj deklaraciji o pravima čovjeka don Martin naglašava kako su svi ljudi braća. Monoteističke religije – židovstvo, kršćanstvo i islam u tom su pogledu čvrsto vezane. Židovi su naime pređi i praoci kršćanskih naroda. Neizostavni su muslimani jer je Hazreti Muhamed upisao u časni Kuran upravo Dekalog Mojsijevih. Zar to nije dovoljan razlog da se svi međusobno poštujemo, priznajemo i susrećemo kao braća. Zbog toga, ne propušta naglasiti, ovaj katolički svećenik:
„Zločin nad svim zločinima je što su kršćanski narodi Europe (osim časnih iznimaka) počinili ili prešutno sudjelovali u holokaustu nad Izraelcima u II. svjetskom ratu.“ („Kad je jedan pravednik umro kao da je umro jedan milijun ljudi“; židovska poslovica; „Ako spasiš jednoga čovjeka kao da si spasio čitav svijet“; židovska poslovica). Naravno da se to odnosi i na ustaške zločine počinjene u našoj Domovini, ali ne i na pristajanje uz ideološke floskule koji i jednog blaženika i mučenika Stepinca, koji je bio u nemilosti tih istih ustaških vlasti zbog otvorenog i hrabrog podizanja glasa protiv rasnih zakona i počinjenih zločina (a i osobno je sudjelovao u spašavanju mnogih života), proglašavaju sudionikom zločina.
Svaki čovjek, svi narodi koji su za prirodna prava i dužnosti čovjeka („jurahominizam“) su stoga po svojoj naravi protiv holokausta, kao i protiv svih neljudskih oblika totalitarizma i autoritarizama. Jean Paul Sartre (1905. – 1980.) kaže nam: „Osuđeni smo na slobodu!“ Još Francuska deklaracija o ljudskim pravima iz 1789. godine naučava: „Društvo čija prava nisu sigurno zajamčena i u kojem nije provedena podjela vlasti nema ustava.“ (čl. 16). To bi trebalo biti na znanje svim krivotvoriteljima povijesti (i „lijevim“ i „desnim“). Države koje gaze prava bilo kojeg čovjeka u svojoj su suštini države bez ustava!
U današnjem su smislu riječi prava čovjeka po prvi put kodificirana u SAD-u – („Bill of Rights“, 12. lipnja 1776.) poznatim i po imenu: „Virdžinijska deklaracija“. A Opća deklaracija o pravima čovjeka-, objavljena u Parizu 10. prosinca 1948. godine jest “zlatni dokumenat svih dokumenata Ujedinjenih naroda!“ Don Martin naglašava kako upravo ona predstavlja sažetak europske uljudbe i civilizacije kroz dvije tisuće godina. Ona je jezgra svakog istinskog humanizma, čovjekoljublja i filantropije od Adama i Eve do danas. Možemo je nazvati temeljem i ciljem čovječanstva.
Upravo je Europa kolijevka svjetske –judeokršćanske kulture i civilizacije, koliko god se ona sama pokušala od toga distancirati. Ljudska osoba nadilazi sve i zato su prava i dužnosti SVAKOGA čovjeka univerzalni, nepovredivi i neotuđivi (Gaudium et Spes 26). Možemo zaključiti da ono što je za Židove, kršćane i muslimane Dekalog, na razini UN-a je Opća deklaracija o ljudskim pravima!
Crkva prava čovjeka proglašava snagom Evanđelja! Iz te činjenice don Martin crpi vjeru i duhovnu snagu za svoj pedeset trogodišnji svećenički život i službu. Zlatna, dijamantna stranica sv. Pisma je Evanđeoska besjeda na Gori, Isusa Krista! Aurelije Augustin (354-430) ističe: „Besjeda na Gori jest Povelja kršćanskog života“. U njoj je opisan i utjelovljen ideal ljudskoga savršenstva. Blaženstva s Gore su, kaže naš pater Bonaventura Duda – „Manifest Isusa Krista! A Isus Krist je Bogočovjek i Bogospasitelj ljudskoga roda; Emanuel- „S nama Bog“, - s nama grešnicima! On je obećani Mesija (aramejski Mešiha; hebrejski Mašijah) – Krist, Sin Boga živoga! Jer upravo On je za svoga trideset trogodišnjeg hodanja po zemlji prije više od dvije tisuće godina sažeo i zauvijek nam ostavio putokaz sretnoga i vječnoga života sažetog u Dvije zapovijedi ljubavi. Prva je: „Ljubi Boga!“, a druga je: „Ljubi bližnjega!“. Zato su kršćani svjesni da nema većeg i ljepšeg od ovog „znanja“. Jer najuzvišenije od svih ljudskih znanja jest Isus Krist! (usp. Fil 3,8).
Čovjekoljubljem, jurahominizmom don Martin Sentić ne prestaje se baviti ni danas, premda već bolestan i umirovljen. Nedavno je dao tiskati i malu pučku knjižicu u kojoj obrazlaže na življenom iskustvu svoja razmišljanja o Bogoljublju i čovjekoljublju. U neposrednoj blizini blagdana nad blagdanima – Uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista, želimo da mu On udijeli blagoslov i mir te nagradi njegove napore oko promicanja i življenja jurahominizma.
Tomislav Franušić