Okidač za pisanje pisma, kaže nam, bile su izjave iz HDZ-a o tome kako se Prijedlog novog zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji (MPO) može izjednačiti s Jasenovcem i Bleiburgom.
“Ovih se dana u Hrvatskoj, po tko zna koji put, podigla nepotrebna hajka na nas pacijente koji se uz pomoć medicine želimo liječiti od neplodnosti. Naglašavam želimo, jer je to naš izbor, jednako kao što je nekome drugome tko boluje od bilo koje bolesti liječenje njegov izbor i na to ga nitko ne može natjerati.
Svatko od nas bira svoj put. Stoga mislim da bi svim parovima u Hrvatskoj, koju želimo nazivati demokratskom, trebalo omogućiti pravo izbora − tko se ne želi liječiti od neplodnosti nekom od metoda medicinski potpomognute oplodnje, to ne mora i na to ga nitko neće prisiljavati, niti ga prisiljava”, napominje Andrea. Ističe da su ona i suprug izabrali upravo takav put i smeta im kad ih netko naziva ubojicama.
“Jer to nismo. I mislim da nitko u ovoj državi nema pravo odlučivati o mojim i suprugovim spolnim stanicama, kao ni o našim embrijima. A svi embriji koje smo u naših sedam bolnih i teških, nažalost, neuspješnih postupaka dobili, na našu veliku žalost, nisu postali našim bebama.
Iako su svi uredno vraćeni u maternicu, nisu se implantirali te svi ti postupci nisu urodili trudnoćom. I ne smatram se zbog toga ubojicom, jer bi se takav scenarij dogodio i kod spontanih ciklusa”, kaže Andrea.
Naime, objašnjava, ako se promatra sudbina stotinu jajnih stanica u idealnim uvjetima kod zdravog bračnog para, dobit ćemo sljedeće rezultate – 15 posto jajnih stanica neće se oploditi, 15 posto onih koje se oplode neće se ugnijezditi na sluznici maternice, 70 posto oplođenih jajnih stanica (zametaka) implantirat će se, ali će se i oko 40 posto njih pobaciti i samo 30 posto završit će porođajem.
“Mislim da je tu svakome, pa i najvećim laicima, sve jasno. I upravo tu pada teza ‘hodajućih embrija’, Miletića i njemu sličnih, jer ne dovodi svaki embrij do rođenja djeteta, neovisno o bilo kakvim svjetonazorima. Jer i ja sam katolkinja, ali ne želim da mi netko nameće svoje svjetonazore koji po meni nemaju veze s katoličkom vjerom i Bogom, jer Bog je po meni čista i uzvišena ljubav.
Ma, dosta o njima. Moja je bol prevelika da bi je itko mogao otkloniti bilo kakvim optužbama. Samo ja znam koliko je neprospavanih noći iza mene, koliko prolivenih suza i nedosanjanih snova kako ću i ja jednog dana ugledati okice našeg djeteta. Djeteta toliko željenog i toliko voljenog i puno prije nego što je došlo na ovaj svijet”, zaključuje svoje emotivno pismo Andrea Falkoni-Račić.