Izbori su prošli, nova Kukuriku vlast se formirala i sada treba ostvarivati izborna obećanja. Kud god krenemo, vidimo i osjećamo optimizam građana koji su svjesni teškoća stanja i spremni na odricanja, dakle, više nema potrebe za demagogijom i ulagivanjem biračkom tijelu. Ljudima treba otvoreno, potpuno i jasno objašnjavati sva aktualna i pravna zakonodavna događanja, ali i sve ostale promjene i posljedice koje će se dogoditi. Put u bolju budućnost bit će težak, pa to traži jasan, razumljiv i prihvatljiv način međusobnog komuniciranja vlasti i javnosti. Spremnost na odricanja i stezanja kaiša moraju pokazati i prihvatiti svi, pa i proizvođači mlijeka! Ne smije biti neopravdanih povlaštenih iznimaka zbog nekih tobožnjih posebnih zasluga.
No već postoje naznake prvih, zasada još latentnih, ali upozoravajućih otpora zajedničkim odricanjima. Tako, npr. neke intelektualne skupine smatraju da nije potrebno preispitivati i njihove povlastice, kao, npr. mirovinske. Navodno su relativno malobrojne, pa stoga njihov mali broj nije prevelik teret poreznim obveznicima. Dakle, traže svoje isključivanje od načela opće štednje. Drugi pak koriste svoje obljetnice i neke prigodne proslave da bi upozorili na svoju posebnu važnost i tako obvezali državu da im se dostojno trajno oduži povoljnijim mirovinama kao, npr. zaslužni sportaši.
Zbog takvih i sličnih događanja, nova vlast („Kukuriku koalicija“) mora odolijevati takvim i sličnim pritiscima i čuvati se brzopletih pristanaka koji bi ih kasnije obvezivali. Zato svaku odluku treba oprezno prosuđivati i saslušati sve argumente. Valja podsjetiti na promašaje kakvi su se dogodili kod plaćanja doprinosa i priznavanja mirovinskog staža za neke skupine estradnih umjetnika. Neki od njih ostvaruju povlastice, a ne znaju kamo bi s milijunima, dok drugi ostaju zanemareni i životare, da bi se tek nakon njihove smrti konstatiralo da su i oni bili vrijedni umjetnici ili pjevači. Stoga treba biti naročito oprezan kao, npr. kod najave mogućnosti posebne zaštite vrhunskih sportaša, da se ne bi dogodilo da oni koji zarađuju puno i hvale se svojim milijunima (npr. nogomet, tenis) dobiju još više.
Nažalost, naš dosadašnji put u obećanu bolju budućnost nije bio uspješan jer se u budućnost htjelo putovati s previše demagogije i nerealnim obećanjima i s previše prtljage prošlosti. Dijelile su se pa čak i kupovale brojne titule, svjedodžbe, diplome, magisteriji i doktorati ili prodavala uvjerenja i tako razarao znanstveni i opći moral. Posljedica svega toga bilo je postupno zaostajanje, a da i Hrvatska nije bila svjesna gubljenja ugleda kao pravno uređene, socijalne i humane zemlje.
U emocionalnom ushićenju s ostvarenjem vlastite države i slobode, građani nisu bili dovoljno kritični prema predstavnicima vlasti koji su si dopuštali bahatost uživajući u svojoj nedodirljivosti. Mnogi čak ni danas nisu svjesni svojeg nedostatka za suosjećajnost odnosno empatije, pa se tako, sada već bivši ugledni zastupnik, ne trepnuvši ni okom, javno hvali da nema problema s davanjem hipoteke na vlastitu kuću kao jamstvo za osumnjičenika jer ima još kuća i stanova. Sve to gledaju i slušaju osiromašeni građani.
Sve takve pojave zajedno, polako ali sigurno, osvješćuju građane i hrane njihovu kritičnost. Počinje se kritički uočavati i upozoravati na zablude, nesnalaženja pa i neiskrenosti. To se posebno odnosi na privatizaciju i gospodarenje imovinom. Vlast i njezine brojne institucije mnoge su svoje postupke skrivali propisima, ili se sve objašnjavalo potrebom zaštite interesa građana ili ostvarenja općeg dobra. Neopravdano se širilo područje raznih povlastica i privilegija za pojedine društvene skupine, tako da su se neke povlastice iz iznimaka pretvarale u pravilo. Političari i razni glasnogovornici pojedinih skupina dijelili su, a predstavnici pojedinih udruga, tražili povlastice.
Dijelila su se obećanja „šakom i kapom“ da bi se istodobno rasplamsavala bitka oko, tzv. „načelnih pitanja“ pravde. No, pretežno je sve to bila demagogija i politička korupcija. Govori su bili puni fraza o narodu, poduzetništvu, maloj privredi, radniku ili seljaku te nacionalnim i državnim interesima, a da pri tome nitko nije gledao običnoga malog ustrašenog čovjeka.
Tako je, unatoč našem hrvatskom deklariranom katoličanstvu većine, umjesto solidarnosti i uzajamnosti počeo prevladavati ekonomski interes pojedinaca i institucija i moralnih vertikala hrvatskog društva. Zato se ne smije više događati nesnalaženje svih sadašnjih vlasti i nesposobnost davanja pravih objašnjenja važnijih zakonskih promjena i društvenih događanja.
Vrijeme je da se politika uozbilji i da se krene s još većim optimizmom u promjene.