SVIJET, 24. siječnja 2011. - U zabačenom dijelu Afganistana Aziza dohvaća drvenu posudu, iz nje vadi mali grumen zamotan u plastičnu vrećicu. Odmotava ga i mrvi u sitne komadiće kao da je čokolada i njime hrani četverogodišnjeg sina Omaidullaha.
Grumen čistog opijuma njegov je doručak.
'Ako mu ne dam opijum, on ne spava. Tada mi ne dozvoljava raditi', rekla je Aziza.
Ona je podrijetlom iz siromašne obitelji tkalaca ćilima iz provincije Balkh. Nije obrazovana, nema predodžbu o zdravstvenim posljedicama ili o tome kako opijum stvara ovisnost.
"Djeci dajemo opijum kad god su bolesna", rekla je Aziza.Ovi ljudi žive u predjelima bez medicinske zaštite, gdje liječenje dosta košta, pa je opijum jedino za što znaju. Ovisnost o opijumu proteže se generacijama. Stariji uzimaju opijum kako bi duže radili i da se oslobode bolova.
Azizina svekrva Rozigul pravi kuglicu među prstima i s osmijehom je stavlja u usta, prije nego što komadić prosljeđuje svojoj sestri.
"Morala sam raditi i odgajati djecu pa sam počela koristiti drogu. Mi smo siromašni pa koristim opijum. Nemamo ništa za jesti. Zato moramo raditi i koristiti opijum kako bi smirili djecu", rekla je Aziza, čija je kompletna obitelj ovisna.
Najbliži rehabilitacijski centar udaljen je četiri sata vožnje, ali ima samo 20 kreveta i nedovoljno osoblja da se bori sa epidemijom.
"Opijum nije ništa novo u ovim selima. To je stara tradicija, nešto poput religije", rekao je doktor Mohamed Daoud Rated, koordinator u centru.
On je rekao da ljudi koriste opijum kao lijek. Ako dijete plače, oni mu daju opijum, ako ne može spavati, daju mu opijum.
U centru za liječenje ovisnika smještene su po tri generacije iz jedne obitelji, koje pokušavaju izići na kraj sa problem sa kojim se bori više od milijun Afganistanaca.
Gospari.hr