Naime, po mnogima najveća živuća legenda hrvatske glazbe, kojoj je uspjelo ono što je u dva navrata uspjelo Marku Perkoviću Thompsonu, napuniti poljudski stadion i u delirij baciti splitsku Torcidu i 'ludu' splitsku publiku, održala je nedavno koncert u splitskoj, prepunoj, Spaladium Areni, uz njega zapjevala je, kako smo već pisali, i njegova talentirana kćerka, Ivana Kovač.
Nakon koncerta, za jednu komercijalnu televiziju, na kojoj je najbolja novinarka zapravo bivša konobarica, Mišo Kovač je, na užas mnogih regionalnih fašista, još jednom jednom poručio da s onu stranu Drine u svojstvu pjevača njegova noga nikad neće kročiti, unatoč brojnim pozivima, unatoč činjenici da su Srbi spremni puno toga ponuditi ne bi li Mišu dovukli u Beograd. I dok su uspjeli kupiti čak i domobrane iz zagrebačke Dubrave, Prljavo kazalište, s Mišom neće ići tako lako, da ne kažemo kako se radi o nemogućoj misiji.
- Ja sam Dalmatinac, da mi daju sto milijuna ne bi išao tamo pjevati, da mi daju sve što imaju opet ne bih išao – rekla je legenda hrvatske glazbe. Jedan od rijetkih je koji je sebi ostao dosljedan, nakon što su svoju riječ pogazile Doris Dragović i Tereza Kesovija, uz Olivera Mišo je bio i ostao najveća legenda stare Dalmacije i neke druge Hrvatske, Hrvatske koja je znala prepoznati što je njena istinska vrijednost, Hrvatske koja je ljepotu svoga juga uvijek ljubomorno čuvala, ali i rado dijelila sa svima onima koji su u dobroj vjeri, otvorena srca, dolazili u nju.
- Vidim jata onih istih ptica, istu zvijezdu previsoku... znam da nije bila samo moja, možda sam u snu duboku, opet živi... Dalmacija u mom oku, pjevao je davno Mišo Kovač, još tamo sedamdeset i neke, pjesma je to koju je puk, i ne samo onaj u Dalmaciji, prihvatio u punom smislu te riječi početkom davnih osamdesetih.