Danas je taj dan, danas je dan koji je promijenio povijest, odnosno, danas je obljetnica tog dana, prije 35 godina dogodilo se nešto neobjašnjivo, nešto u što nitko nije mogao vjerovati da se može dogoditi, neki ne vjeruju ni danas, iako objavljuju u 'znak sećanja' osmrtnice u medijima, kao primjerice u najčitanijem listu Dugopolja, Slobodnoj Dalmaciji, glasilu orjunaške manjine u Hrvatskoj. Samo u Sjevernoj Koreji, i u Hrvatskoj, neki vjeruju da vođe žive duže od svojih žrtava. Pa, prevarili su se.
Dakle, prije točno 35 godina u Ljubljani je prestalo kucati revolucionarno srce najvećeg sina naših naroda i narodnosti, Josipa Broza Tita. Koliko je to bio težak udarac možda najbolje pokazuje činjenica da neki i danas plaču za hrabrim vođom, kad god izađe iz birtije beogradski novinar, Boris Dežulović, slučajno rođen u Dalmaciji, hvata se za glavu, dok mu niz obraze kao slapovi teku guste suze. Neki će reći da je to zbog 'ceha', drugi da Boro zapravo nije prestao plakati punih 35 godina, iako da Tito nije otišao Boro i mnogi drugi ne bi upoznali Georgea Sorosa. Nije veliki vođa umro uzalud.
Imaju neki u Hrvatskoj razloga plakati za vođom, recimo Ante Tomić, koji se žali zbog činjenice da kod nas nije jednostavno doći do 'pilule za dan poslije', Ante ne shvaća da je danas prekasno plakati zbog toga, na to je njegova mama trebala misliti prije pedesetak ili nešto manje godina. Jedino na koga se Ante može ljutiti jeste njegova mama. Možda sličnu pogrešku više ne bi ponovila? Da Tito nije umro kad je umro, da je poživio i dočekao 132. rođendan Jože Manolića, sasvim sigurno bi danas Ante Tomić bio načelnik generalštaba JNA, baš je krenuo u školu koju mu je indirektno preporučio Veljko Kadijević. Titovim odlaskom izgubljena je čitava jedna generacija JNA pitomaca.
Uistinu, puno toga bi bilo drugačije da je Stari poživio, možda bi još uvijek Miljenko Jergović obilazio nacističke zabave, a neki hrvatski novinari i dalje dobro živjeli kao batinaši UDB-e, odnosno, 'cinkeri? ' Šteta što nikad nećemo znati, bilo bi sjajno živjeti u zemlji bez oporbe, barem one oporbe koja nije ispod zemlje, u državi u kojoj svaki treći dan nemate električnu energiju, a svaki sedmi dan smijete natočiti gorivo ukoliko imate sreće da ste naletjeli na prave bonove. No, dobro, nakon što su vođini nasljednici povisili trošarine ni danas nije lako točiti gorivo.
Zamislite državu u kojoj je major Zoran Pusić šef SUP-a, a u kojoj su vlasnici današnjih medija, odreda tajkuni koji su ovu državu opljačkali uzduž i poprijeko neplaćajući porez državi, obični odrpanci, primitivni divljaci kakvi su bili u Titovoj državi. Upravo takva bi, i puno 'ljepša', bila država da Tito nije umro kad je umro, no, imamo vijest za hrvatsku orjunu, Josip Broz je mrtav. I ne vraća se, badava držite mitinge u Brezovici, badava očekujete Titovog koalicijskog partnera, Dražu Mihailovića, u Srbu. Nema više bijelih konja, Elizabeth Taylor, Richarda Burtona, ni mostovi na Neretvi nisu kao što su nekoć bili, nema čak ni Jovanke, odavno je otišao Đilas, samo Sutjeska još uvijek teče i priča legendu o najvećoj bežaniji u povijesti Balkana.