Ono što je sada poznato jest da je mladi Splićanin pritvoren, da policija i Državno odvjetništvo imaju dovoljno dokaza da upravo njega, a ne nekog drugog, terete za zločin počinjen 22. kolovoza u marjanskoj šumi te da je, po svemu sudeći, riječ o “običnom momku iz susjedstva” kojega svi njegovi znanci opisuju kao povučenog, vrijednog, religioznog i radišnog.
Što mu se desilo?
Upravo ta “običnost” Edija Mišića i mir s kojim je pristupio sucu istrage ono je što uznemiruje. Lako je, naime, lice ubojice zamisliti kao zlo, izobličeno, poremećeno, unezvjereno lice manijakalnog koljača, kakvo smo baštinili iz loših filmova.
No lijepo lice 28-godišnjeg momka, sina iz uzorne, pobožne obitelji, nužno navodi na pitanje - što mu se desilo? Što se desilo čitavoj obitelji? Otac Edija Mišića dao je nagovijestiti da njegova obitelj već nosi križ. Kazao je, ako je vjerovati onome što su gotovo svi mediji prenijeli, da ako Edi bude proglašen krivim, “bit će to još jedan pečat na križu koji nosimo”.
Je li mislio na odlazak iz zavičaja u Hercegovini ranih devedesetih kad je kao pripadnik Hrvatske vojske bio triput ranjen i kada se Edi, tada desetogodišnjak, s majkom doselio u Split, ili je riječ o nečemu još težem, osobnijem i možda strašnijem što je i njega, Branka Mišića, odraslog muškarca s petero djece, nagnalo da se u zrelim godinama snažno okrene vjeri? To je nemoguće doznati.
Kao dječak, neslužbeno smo čuli, Edi je u Hercegovini imao psa koji je stradao pod kotačima nečijeg automobila. Navodno je za toga psa bio izuzetno vezan, kao što se i inače vezuju djeca za kućne ljubimce. U vihoru rata, prije preseljenja u Split, američki staford zacijelo je dječaku ulijevao osjećaj zaštićenosti, osobito u svjetlu činjenice da je Edijev otac bio na ratištu. Pas kao američki staford, moćan i robustan, u takvim je okolnostima dječaku možda predstavljao sve ono čemu je kasnije počeo težiti.
Pobožan, snažan, miran...
Izgleda da je Edi Mišić bio izrazito orijentiran na fizičku snagu. Trenirao je boks, trčao, obožavao nogometni klub “Milan”, zdravo živio, nije pio ni pušio i nije prezao da se po potrebi obrani šakama. Pritom je usvojio izrazitu religioznost svoje obitelji u toj mjeri da su ga susjedi viđali kako se moli i na ulici.
Ta njegova “raspetost” između tjelesnosti i duhovnosti sigurno je značajna osobina njegove ličnosti. No gdje se desio fatalni, smrtonosni “error”? Zašto je - i kada - na majicu otisnuo ime psa, a ne svoje ime? Je li onog za Selenu Macedo kobnog dana svjedočio nekoj nesreći u kojoj je stradao nečiji pas? Edi Mišić, a čini se da je upravo on ubio Selenu Margarit Graciano Macedo, ne daje odgovor.
No pitanje za nas koji zaplašeno čitamo o ovom zločinu, a koje je nemoguće ne postaviti gledajući zgodnog, mladog, pobožnog, snažnog i nepojmljivo mirnog Edija Mišića, jest - koliko još tempiranih bomba čuči u mladićima kakav je Edi bio jučer, prije negoli je postao marjanski ubojica? I može li ih itko “demontirati” prije negoli se dogodi zlo?
/Eda Vujević/