Obzori nade za obitelji u Hrvatskoj
Posljednjeg dana Obiteljske škole predavanje na temu „Obzori nade za obitelji u Hrvatskoj“ održao je dr. Hodžić.
Na početku izlaganja predavač je čestitao Dubrovačkoj biskupiji s obzirom da je jedina biskupija u Hrvatskoj koja samostalno organizira obiteljsku školu, budući da su druge obiteljske škole u Hrvatskoj ili zajedničke na razini više biskupija ili u organizaciji redovnika. Pitajući se o čemu govoriti, kazao je da se samo od sebe nametnulo pitanje nade: „Zapljuskuju nas valovi i poplave negativnosti, a to se javlja, kako smo vidjeli u jučerašnjim izlaganjima, i u medijima. Ako ne počnemo razboriti filtrirati te sadržaje, ta situacija u medijima neće ostati samo u nama, nego će se preliti i u našu obitelj, u naše društvo.“ Istaknuo je i poražavajuću činjenicu da Hrvatska više nema ni obiteljske ni populacijske politike, dok za druge poput rodne ravnopravnosti itekako ima mjesta. Ukazao je i na rezultate istraživanja koja kažu da se Hrvatska našla među zemljama s najvećom stopom depresije, gdje to osjeća čak 7% populacije, odnosno oko 300 000 stanovnika. Istaknuo je i još jedan podatak: u prosjeku 1000 Zagrepčana dnevno potroši čak 4,2 kutije lijekova za smirenje, dok 1000 Ličana dnevno popije samo 0,3 kutije. Upitao se hoćemo li se prepustiti beznađu, te čemu se nadam i kakva je moja nada? Zatim je progovorio o enciklici pape Benedikta XVI. Spe salvi (U nadi spašeni). Kazao da je čovjek treba Boga, jer će inače ostati bez nade. Prvo i osnovno mjesto učenja nade je molitva, a obitelj je prva škola molitve, istaknuo je dr. Hodžić, te nastavio: „Da bismo se mogli zagledati u obzore nade, potrebno je otvoriti oči. Osim Boga, u otvaranju očiju mogu nam pomoći i naši bližnji. Priznajmo svoju slabovidnost u odnosu na druge. Dopustimo Gospodinu da ukloni sve naše mrene i sve ono što nas ometa da možemo vidjeti druge. Da bismo zaista vidjeli potrebno nam je svjetlo, a Krist je istinsko svjetlo. Potrebo je prestati gledati u pod, te izvući glavu iz pijeska.“
Upitao se koji su obzori za obitelj u Hrvatskoj, zar obzor nade nije u pogledu supružnika, osmjehu roditelja, u lijepoj riječi upućenoj bližnjima, u svakom dobrom djelu, u kvalitetno provedenom vremenu sa svojom obitelji. Vidio je nadu i u sve većem broju onih koji dižu svoj glas na društvene nepravde, u onima koji su se spremni angažirati u različitim inicijativama i udrugama, u spašavanju nerođenih života, u osnivanju katoličkih osnovnih škola, itd. Istaknuo je također da „ne treba očekivati da obzori nade dođu k nama, već donijeti odluku i zajedničkim snagama krenuti prema obzorima nade“, te naglasio potrebu da roditelji budo prvi vjerovjesnici i vjeroučitelji u svojim obiteljima. Kazao je: „Evangelizirajmo prvo svoje obitelji, kako bismo mogli izići ususret i drugima.“
Nakon predavanja uslijedile su radionice u kojima su obitelji promišljale na temu koje već postojeće obzore nade uočavaju u svojoj obitelji, Crkvi i društvu, te što se može učiniti da se ti obzori nade prošire.
Ivo Vidojević je u kratkom izlaganju predstavio „Teen Star - program cjelovitog spolnog odgoja“ kao jedan od voditelja tog projekta, a najavio je i osposobljavanje novih voditelja u Dubrovačkoj biskupiji, koji će zatim biti aktivni sudionici i u drugoj godini priprave za sakrament krizme na župama.
Bog bi spasenje ponudio i samom đavlu, ali se zaustavlja pred čovjekovom slobodom
U euharistijskom slavlju kojim je zaključena ovogodišnja obiteljska škola, biskup Uzinić se u propovijedi upitao kako povezati Božje milosrđe i evanđelje koje govori o posljednjem sudu u kojem će Bog razdijeliti „dobre“ i „loše“, dajući odgovor da se to evanđelje ne smije shvatiti kao Božju presudu, već kao Božje prepoznavanje onoga što čovjek želi: „Bog nas je stvorio slobodnima i to hoćemo li mi u vječnosti biti s njim, to ne ovisi o njemu“, te istaknuo da bi Bog spasenje „ponudio i samom đavlu, ali se zaustavlja pred čovjekovom slobodom“. Kazao je da čovjek u svojoj slobodi odlučuje želi li biti u vječnosti s Bogom ili ne želi, te da u onima koji su se za života trudili biti s njim prepoznaje one koji žele s njim biti cijelu vječnost, a u onima koji za života nisu željeli poslužiti bližnjima i u njima prepoznati samog Gospodina, u njima prepoznaje želju da ne žele biti s njim. Posvijestio je obiteljima da onaj konačni izbor ovisi o tome što ja danas „govorim“ Gospodinu: „Ako ja cijeli svoj život Bogu govorim 'Ne', sebe predisponiram da mu i u konačnosti kažem 'Ne'. Ako cijeli život govorim 'Da', Bog će taj 'Da' čuti i u konačnom odgovoru. Konačan odgovor ovisi o našim odgovorima sada. Ova dva dana nam trebaju pomoći da u obiteljskim okolnostima, kroz odgovore koje ćemo davati kao muž i žena jedno drugom, kao roditelji djeci, govorimo svoj 'Da'. I u onoj mjeri u kojoj tu Bogu budemo govorili 'Da', toliko ćemo biti sposobni u onom konačnom trenutku kazati 'Da' i zaželjeti s njim živjeti vječnost.“
Tijekom sva tri dana Obiteljske škole odgojiteljice u vjeri Dubrovačke biskupije čuvale su mlađu djecu i s njima imale više radionica, dok su sa starijom djecom radionice imali animatori Dubrovačke biskupije. Na kraju su djeca pod vodstvom odgojiteljica u vjeri izvela kratki program u kojem su pokazali što su naučili kroz radionice, a roditeljice je posebno oduševila zrelost njihovih odgovora na pitanja o ljubavi, prijateljstvu i sreći.
Ovogodišnja Obiteljska škola je ujedno i prvi korak u pripravi obitelji Dubrovačke biskupije za sudjelovanje na Drugom nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji koji će se održati 19. travnja 2015. na Trsatu.