Ovo je najutopijska ideja svih vremena ako kompariramo one koje su ostavile traga u povijesti, odnosno, postale puno više od literarne fantazije. Smislio ju je njemački filozof Karl Marx i napisao 1875. u Kritici Gotskog programa bez velikog odjeka u tom vremenu, kako to obično i biva, ali s godinama je postala i parola i sinonim komunističke ideologije.
Društvo je sklono ignorirati utopijske ideje poput navedene. Ljudi uglavnom ne reagiraju na njih jer ih smatraju naivnima, miroljubivima i hipijevski bezopasnima te najčešće ostaju samo slovo na papiru kao povijesni dokaz nečijih intelektualnih akrobacija. Prema osobama koje takve ideje, najčešće strastveno, zastupaju osjećamo sažaljenje i ponašamo se prema njima zaštitnički, kao prema nezrelom djetetu sa nerealnim željama. Osim toga, uopće ne ulazimo u dubinu svih potencijalnih posljedica utopijskih ideja jer, već u startu, sumnjamo u bilo kakvu mogućnost njihove realizacije.
Što bi većina nas rekla na navedeno Marxovo promišljanje? Karl, u stvari, ne želi nikome ništa loše, on želi da svatko zadovolji svoje potrebe, a s druge strane i tako svi već radimo prema svojim sposobnostima, često i iznad njih. To je u stvari plemenito iako mi, doduše, znamo i da je ideja neostvariva i zašto je neostvariva - zbog nerazmjerno raspoređenog bogatstva u svijetu, a bogati se neće odreći svog bogatstva. Zato ovu njegovu rečenicu i smatramo utopijskom, ali ideja kao ideja je odlična ... ma što uopće može biti loše u takvom njegovom stavu?
Tako bi, otprilike, većina nas površno analizirala najopasniju ideju u povijesti čovječanstva. Nikad, zbog bilo koje druge ideologije, religije, rata ili epidemije nije toliko ljudi pobijeno i osiromašeno, toliko naroda (od Sovjetskog Saveza do Sjeverne Koreje) financijski i moralno upropašteno kao zbog Marxove komunističke ideologije koju najbolje oslikava navedena parola. Svima nama koji smo odrasli u socijalističkoj Jugoslaviji te u srednjoj školi i na fakultetima, bili oni čak tehnički ili medicinski, učili nekoliko semestara predmet Marksizam, bila bi manja šteta da smo učili predmet Nacizam. Toliki je negativan utjecaj na svijet ove utopijske ideje koja, nažalost, nije ostala literarna fantazija osobe sklone alkoholu čiji je život obilježila potraga za identitetom i negiranje svojeg židovskog podrijetla. Za ovaj članak nije bitna činjenica, ali je svakako zanimljiva informacija, da je Marx Hrvate smatrao šljamom [sic].
Što je tako sporno u navedenoj paroli, Marxu i kompletnoj komunističkoj ideologiji? Pročitajte je još jedanput. Jeste shvatili najveću pogubnost ideje? Jednakost pod prisilom. Temeljna Marxova ideja koju su primijenile sve socijalističke i komunističke zemlje je vrhunski sažeta u navedenoj paroli, zamjena vladavine ljudi raspodjelom dobara. Je li to uopće provedivo u praksi? Itekako. I ne samo to, ideja je primamljivo rješenje svima koji teško žive te kao takva predstavlja latentnu opasnost u ekonomskim krizama, ma kako vam izgledalo da je lako i jasno vidljiva neodrživost takvog sustava. Nama najbliži primjer iz prakse je, sjetite se vi malo stariji, dobivanje stanova u Jugoslaviji, gdje kriterij nije bio sposobnost pojedinca nego broj djece u obitelji. Tesla bi kao samac dobio garsonijeru, a elektromonter s petoro djece stan od sto kvadrata ... svakome prema njegovim potrebama.
Marxu pod utjecajem alkoholnih isparavanja očito nije pala na pamet jedna činjenica. Njemu zanemariva, a objektivno presudna - čovjek. Nije mu palo na pamet da upravo ljudi, koje je izbacio iz formule, raspoređuju ta dobra. A posljedice toga previda su katastrofalne, podjele među ljudima te tiranija kojoj smo i mi Hrvati svjedočili. Diljem svijeta nažalost, ljudi joj još uvijek svjedoče. Izbacivanje čovjeka iz sustava koji on stvara je neodrživo. Kao i promatrati čovjeka samo kao biološko biće koje proizvodi vladajuća dobra, a zanemariti ga kao moralno biće.
Ako se, u skladu s dosadašnjim razmatranjem i s poviješću socijalističkih i komunističkih država, složimo da je marksizam kao opasna i neživotna ideologija promašen, složit ćemo se da je i socijalizam, u čijoj je srži marksizam, promašen. Upravo ovdje ulazimo u hrvatski problem. Sa prvim dijelom konstatacije o promašenosti marksizma bi se dobar dio Hrvata i složio, ali s dijelom o promašenosti socijalizma teško. Socijalizam na taj način u Hrvatskoj postaje religiozno, a ne logičko svjetovno društveno-ekonomsko pitanje. A stvar je vrlo jednostavna za objašnjenje ...
U današnjem realnom svijetu je kapitalizam prirodno društveno-ekonomsko uređenje, a razina bogatstva na državnoj razini i način vođenja fiskalne politike uvjetuju moralnu komponentu države, odnosno, razinu socijalnih prava. Sinonim za kapitalizam je tržište dok se socijalizam kao opozicijska ideologija zalaže za ukidanje tržišta, što za Hrvatsku srećom više ne vrijedi iako su, trenutno, socijaldemokrati na vlasti. Bogatstvo pojedinca, ako je tržišno stečeno, je poželjno (kriminalno stjecanje bogatstva je stvar pravosuđa koje štiti poštenu tržišnu utakmicu). Jamči da je taj pojedinac sposoban i konkurentan te će kao takav osiguravati blagostanje društvu kroz poreze, zapošljavanje velikog broja građana, potrošnju itd.
Hrvati se s ovom zadnjom konstatacijom i prihvaćanjem bogatstva pojedinca ne mogu pomiriti. Upravo taj primjer najbolje oslikava činjenicu da Hrvatska još nije raščistila s komunističkom ideologijom koja je bila u srži jugoslavenskog socijalizma. U kolektivnoj memoriji živi parola svakome prema njegovim potrebama. Isključimo mogućnost da je ovdje riječ o hrvatskom jalu i nesposobnosti prihvaćanja uspjeha drugoga zato što su Hrvati sposobni prihvatiti, i čak biti ponosni na, uspjeh sportaša ili znanstvenika. Prisjetite se da su upravo sport i obrazovanje bili poticani u Jugoslaviji kao i u ostalim socijalističkim i komunističkim zemljama da bi se dokazala superiornost društveno-ekonomskog uređenja.
Ustvrdimo, posljedično, da Socijaldemokratska partija (SDP) nije nikakva socijalistička partija (jer shvaća neminovnost tržišta) mada dobar dio njihovih glasača zbog nikad prežaljenog socijalizma glasa za njih. Upravo radi toga SDP ima problema s identitetom, a njihovo hvaljenje pluralizmom mišljenja u Partiji nije ništa drugo nego pokušaj pomirenja nepomirljivih ideologija, kapitalističke i socijalističke. Mogli smo biti mirni dok je SDP, kao vladajuća stranka, vodio kapitalističku socijalnu, a ne socijalističku politiku. Jeli se to promijenilo?
Dugotrajna recesija u Hrvatskoj uz navedenu sklonost Hrvata razmišljanju o nekim pitanjima u skladu s komunističkom ideologijom je izrodila prave socijalističke (ili komunističke) stranke (pokrete?) koje danas zajedno uživaju oko 20% potpore biračkog tijela. Radi se o Živom zidu koji sprječavanjem deložacija napada privatno vlasništvo, temelj tržišne utakmice, i ORaH-u koji se u ekonomskom programu zalaže čak za eksproprijaciju privatnog vlasništva i preraspodjelu bogatstva. To su izuzetno radikalni koncepti napada na privatno vlasništvo i slobodno tržište koje je, podsjetimo se, temeljni jamac normalnog života. Dobro, reći ćete, ali te stranke nisu na vlasti ...
Točno. Nisu na vlasti, ali popularnost tih stranaka i blizina parlamentarnih izbora je promijenila politiku SDP-a, odnosno Vlade RH koja donosi socijalističke mjere koje se kose s tržištem. Ovdje se misli na odluke o zamrzavanju tečaja CHF na 6,39KN za stambene kredite i otpis dugova siromašnim građanima. Ako i dalje ne razumijete zašto se svjetski mediji razvijenih zemalja smiju ovim odlukama onda vam nije pomoglo čitanje ovog članka. Onda još uvijek ne shvaćate da nam tržište osigurava visoku civilizacijsku razinu života i slobodu, a svaki udar na njega nas posljedično vodi u totalitarizam, siromaštvo i smrt. Premijer Zoran Milanović, čiji je posao da ga štiti i osigurava poštenu tržišnu utakmicu, je (to je smiješno) opalio po njemu, a nije ni blizu dovoljno inteligentan da sagleda posljedice. Njega zanima samo populizam u cilju osvajanja još jednog mandata, on ne shvaća da je napad na tržište napad na civilizaciju. Država sa slobodnim tržištem i jakom socijalnom politikom najbolje oslikava civilizacijski napredno čovječanstvo ... i kao biološki i kao moralni entitet. Zato je ranije ustvrđeno da je upravo kapitalizam prirodno društveno-ekonomsko uređenje.
Ove Milanovićeve odluke će sigurno ukinuti Europska komisija, ili tko je već nadležan u EU, jer su opasne i besmislene. Socijalna politika nije besmislena, ali ona nije tržišni nego moralni koncept. Milanovićev je posao socijalnom politikom riješiti ove probleme, a ne udarom na tržište. Prevedeno, mora donijeti odluke i kriterije za dodjelu socijalne pomoći ugroženim građanima, a ne se miješati u tržišne odnose. Milanovićeve izjave poput, Banke će morati preuzeti trošak u ovom slučaju, ili, Čuvao sam municiju tri godine i bio vrlo blag prema bankama, su besmislene i ruše poštenu tržišnu utakmicu. Zašto bi banke morale preuzeti trošak? One nisu država, ne poznaju moralni koncept ni socijalnu politiku. Jesu li povrijedile Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja? Ako jesu tuži ih ... pomognii ugroženim građanima, a od njih će, ako su krive, sud u proračun uplatiti i tavu i kajganu. U skladu sa zakonima i bez udara na tržište.
Ako većina Hrvata ovo ne shvaća, odnosno ako je većina sklona komunističkoj ideologiji, dobit ćemo ono što zaslužujemo. Ono što se već smiješi Grcima. Totalitarizam, siromaštvo i smrt. /Panter/