Dizajnere, uključujući i Jovanu Milović, razumijemo, ipak oni žive od toga da ponekad neko svoje sranje nekome i prodaju, nažalost, ima onih koji će to sranje kupiti, razumijemo, također, i Romana Bolkovića, čovjek koji 25 godina nije napustio svoj ćumez, koji se pretenciozno naziva studio, teško može biti potpuno priseban. Kad smo već kod Bolkovića sjećam se jednog svog članka posvećenog spomenutom novinaru nakon čega je ovaj naprosto podivljao. Logično, u maniri svojih mentora, Josipa Boljkovca i Jože Manolića te praoca, Stipe Mesića, Bolković je odmah zaključio da se radi o uroti te da netko 'sve to plaća', Već tada su se nazirali ozbiljniji znaci poremećaja vjerojatno izazvanog klaustrofobijom.
Istina je ipak bila ponešto drugačija. Naime, nakon što je poslije 25 godina ćumeza nakratko napustio ćumez, a pošto ga je ostavila atraktivna plavuša, Bolkoviću je trebalo neko vrijeme da se pribere, taman kad se priviknuo na dnevno svjetlo došlo je do novih zadataka koje je trebalo ispuniti, u Bolkovićev život ušetao je premijer Zoran Milanović i Bolković se vratio u ćumez. Svakih nekoliko dana u ćumezu dirljive razgovore vodili su Bolković i premijer, kad je izgledalo da ljubav ništa ne može prekinuti te da je Milanović uspio izliječiti Bolkovićevo slomljeno srce, na Brijunima je premijer sreo naočitog, iako vremešnog, Igora Mandića. Mnogi Mandiću nisu mogli odoljeti, bilo je iluzorno da bi to mogao jedan Milanović, iako se u kuolarima šuška da on ipak voli žene, pogotovo Riječanke.
Da zaključimo, kad je u Milanovićev život ušao Mandić, Bolković je postao ustaša, a kao ustaša teško je mogao biti najbolji drug komunističkog premijera koji je inspiraciju našao u čak dva komunista, jednog staromodnog, Igora Mandića, i drugog modernog, Thomasa Pikettyja, odnosno, Karla Marxa 21. stoljeća. Potpunom povlačenju i povratku u ćumez Romana Bolkovića presudila je pušiona Ive Josipovića na predsjedničkim izborima. Josipović je bio posljednja nada Bolkovića, samim time Bolković je itekako kvalificiran kritizirati činjenicu da će ipak hrvatski grb ostati na hrvatskim registracijskim pločicama.
Gledajući TV Bolković može prepoznati barem četiri registracijske pločice, barem četiri europske zemlje, Crne Gore, Srbije, Rusije i Grčke, taman kad je izgledalo da bi mu u memoriju mogla ući i hrvatska registracijska pločica 'sjebaše' ga 'šatoraši.' Kako je krenulo oni bi mogli biti krivi zato što je plavuša pobjegla, a on ostao u ćumezu, sam, i bez Milanovića.
Na kraju vratimo se dizajnerima i njihovim povrijeđenim taštinama, ali i strahu da bi morali vratiti već isplaćene pozamašne nagrade, tko bi trebao odlučiti o hrvatskim registracijskim pločicama, tri dizajnera i Romano Bolković ili stotine tisuće onih koji će voziti te automobile?
