Da je u pitanju samo braniteljski prosvjed i potreba stranke da ga zbog vezivanja kolovođa uz Branimira Glavaša prekine, mogao je Karamarko sa svojim okretnim tajnikom pronaći i neke druge, u svakom slučaju, manje javne načine. Ovako je Prgomet dobio priliku da se lansira u sam vrh političke orbite, a HDZ da se prikaže strankom koja trpi i drugačija mišljenja. Teško je povjerovati da se sve dogodilo spontano. U politici se to izuzetno rijetko događa, pogotovo kad na spontanost izostane uobičajena reakcija. Uzmimo s toga kao točnu pretpostavku da se radi o planiranom političkom potezu, barem za potrebe ove analize, i razmotrimo moguće druge uzroke i, još važnije, posljedice.
Već se jedno vrijeme otvoreno špekulira s mogućnošću da Zoran Milanović izazove prijevremene izbore, odnosno da se redoviti održe znatno prije zadnjeg roka. Priču o tome je plasirao nepoznat netko, ali nema dokaza o tome iz kojeg političkog tabora dolazi pa se u obzir moraju uzeti obje mogućnosti. O tome kako bi ranije održavanje izbora koristilo Milanoviću i koliko bi mu to povećalo izglede za osvajanje još jednog mandata je ispisana već gomila teksta. Bezbroj puta je zaključeno da bi jedino tako mogao zadržati vlast. Uz nespremnog Karamarka, pregršt popularnih mjera koje je već počeo donositi i dobre gospodarske pokazatelje kojih također već ima, doista ima rezona. Zbog toga se ovdje nećemo baviti Milanovićem jer je jasno da mu raniji izbori odgovaraju, a vrijeme njihovog održavanja da ovisi isključivo o trenutku u kojem će ocijeniti kako je skupio dovoljno dobrih karata da njima potuče Karamarka. Pogađanje točnog datuma je manje smisleno od igranja lutrije.
Puno je zanimljivije, rekli smo već, promotriti drugu stranu jer dojam o defanzivi nakon pobjede na predsjedničkim izborima može jako varati. Za Karamarka slobodno možemo reći da nije retoričar, da mu ne leže javni nastupi, da se ne zna pošteno nasmijati i da zbog svega toga ne bi imao izgleda u izravnom srazu sa Zoranom Milanovićem. Vjerojatno bi bili u pravu jer Milanović kakav god da je, u nabrojanom je superioran Karamarku. No Karamarko je dokazao svoju vrijednost na drugim poljima. On je promišljen, u stranci je organiziranost i motivaciju članstva podigao do neslućenih visina i nitko ga u javnosti još nije vidio da nekontrolirano reagira. To su vrijednosti koje svatko pametan u politici mora respektirati. Koliko je onda realno makar pomisliti da bivši šef tajnih službi može biti nespreman, odnosno da ga se bilo čime može iznenaditi? Uostalom, prema rezultatima dosadašnjih izbora se vidi da je uvijek on iznenađivao druge. Tko ne vjeruje, neka pita Milanovića.
Prihvatimo li to kao činjenicu, jasno je da Karamarko ni ovaj put ne sjedi skrštenih ruku već da se u tišini priprema za parlamentarne izbore, ma kad da će biti. Vjerojatno je čak da nam opet sprema nekakvo iznenađenje. Klasično sastavljena lista, s njim na čelu i makar koga da stavi na nju, to nikako nije. Ali s Dragom Prgometom kao kandidatom za premijera, sigurno bi šokirao sve.
To bi definitivno bila vijest godine i nikakve Milanovićeve mjere ju ne bi mogle zasjeniti. Još manje sićušan gospodarski napredak kao signal da konačno izlazimo iz recesije. Ni stotinu inozemnih savjetnika ne bi Milanoviću moglo smisliti kampanju u kojoj bi mogao pobijediti Prgometa. Jer Prgomet nije Karamarko. Prgomet je obrazovaniji od Milanovića, liječnik je i humanist. Dragovoljac domovinskog rata. Jednako elokventan, ali i staložen u nastupu. Kao brigadir HV i bivši načelnik službe saniteta je naviknut na timski rad i uvažavanje sugovornika različitih mišljenja. Sve je što autoritaran Milanović nije. Osim toga, samo jednim pozivom na toleranciju i dijalog je dobio potporu i s lijeva i s desna. Nema novinara i analitičara, osim najrigidnije desnice, koji nisu pozdravili njegov potez. Društvu gotovo razorenom podjelama sasvim sigurno više odgovara premijer koji poziva na ujedinjenje u borbi za hrvatske interese i dijalog nego svadljivi konkurent koji i dalje forsira politiku „mi ili oni“. Prgomet na čelu liste i Karamarko koji se ugiba prepuštajući premijersko mjesto boljem za tu funkciju od sebe, bili bi dobitna kombinacija za HDZ. Sasvim sigurno bolja od bilo koje druge koju ta stranka može ponuditi.
O tako nečemu bi se pričalo.Čak i da ne pokažu niti slovo od gospodarskog programa, osigurali bi si pažnju političke javnosti i fokus svih medija. Zbog toga im ne bi bio niti važan datum parlamentarnih izbora. Ovo zato jer je kombinacija s Prgometom praktički bezvremenska. Kad god da se izbori raspišu i koliko god trajala kampanja, Karamarku čak bolje odgovara ako je kratka, HDZ bi imao spreman odgovor.
Prijevremeni izbori, iz tog kuta gledano, više odgovaraju Karamarku nego Milanoviću. Prgomet si je već priskrbio zvjezdani status i pažljivo odmjerenim nastupima ga treba samo održavati, dok je Milanović na dnu ljestvice popularnosti i treba na sebi još puno raditi da bi javnosti postao prihvatljiv i kao osoba i kao premijer. Za tako ambiciozan cilj mu je i godinu dana premalo. Kad dakle razmatramo kome prijevremeni izbori više odgovaraju i iz kojeg je političkog tabora inicirana rasprava o njima, ne smijemo zanemariti ni ovu mogućnost.
Tko misli da Karamarko nije svjestan svojih nedostataka, vara se. Vara se i tko misli da ne razmišlja o tome kako ih nadoknaditi. Koji misle da je premijersko mjesto jedino s kojeg se može imati potpuna kontrola zbivanja u zemlji, također se varaju. Izvršna je vlast podređena zakonodavnoj i onaj tko kontrolira saborsku većinu drži u rukama sve potrebne poluge vlasti. O tome ne treba suditi na temelju dosadašnje prakse već Ustava i zakona koji reguliraju trodiobu vlasti. Povlačiti konce iz sjene, u ovom slučaju neobvezujuće i ugodne saborske hladovine, za osobe poput Karamarka djeluje prirodnije nego se svakodnevno znojiti i zamuckivati pred kamerama. Jer bivši policajci i šefovi tajnih službi da su baš žudjeli biti u središtvu javne pozornosti, vjerojatno bi gradili drugačiju karijeru.