Zovnko Toula, danas nastanjen u Splitu, školovao se i radio u Libiji dugi niz godina. Bio je nazočan kada je Moamer Gadafi izveo državni udar. Upravo pomaže da se radnici iz država bivše Jugoslavije evakuiraju iz zemlje iz koje stižu proturječne informacije o Gadafijevim potezima i protu-gadafijevskoj pobuni. Samo za PortalOko komentira zbivanja u Libiji.
Piše: Zvonko Toula
Koliko je istinita prijetnja Gadafijevoga sina da se Libija plemenski raspada. Svakodnevno se mijenja i situacija na terenu, jer su demonstranti protiv Gadafija polako postali naoružani pobunjenici, koji osvajaju grad za gradom, nadirući prema Tripoliju i s Istoka i sa Zapada. Tome nasuprot postoje Gadafijeve trupe koje napadaju Bregu, gdje se nalazi najznačajnija libijska rafinerija i izvozna luka. Gadafijevo zrakoplovstvo bombardira skladišta oružja u blizini Benghazija. Istodobno je iščezla priča o ulasku pobunjenika u Tripoli, dok se sve rjeđe spominju Gadafijevi plaćenici, koji sigurno postoje.
Stječe se dojam o podijeljeno narodu, kako je najavio Saif al Islam, Gadafijev sin, kada je, u ime svoga oca, dao prvi intervju o oružanim sukobima u Libiji. Tada je, naime, zaprijetio da će, nastavi se isti smjer događaja, Libija biti gora od Jugoslavije, aludirajući na svoje shvaćanje građanskoga rata i raspada jedne zemlje.
U prijetnji Gadafijevoga sina možda ima istine. U Libiji se već podijelila vojska, dok je zemlja snažno plemenski određena. Plemena nisu nacije, ali mogu međusobno ratovati. U geografskom smislu Cyrenaica, zavičaj jedinog i posljednjeg libijskog kralja, Idrisa el Senussija, može ratovati protiv Gadfijeve Tripolitanije. Postoji dobar temelj za tzv. događanje naroda, u kojemu dominira izuzetno mlado stanovništvo: 60 posto stanovništva mlađe je od 30 godina, kako pokazuju pobune u Tunisu i Egiptu. U Libiji je, pak, podjela vojske počela, kao u zadnjim mjesecima Jugoslavije, odbijanjem pilota da bombardiraju ljude na teritoriju vlastitoga porijekla. Libijski piloti tako su otkazali poslušnost svojim zapovjednicima i sletjeli na Maltu. Garnizoni u Cyrenaici prešli su na stranu svog naroda. Izgleda da je vojska u samom Tripoliju ostala uz Gadafija. Gadafi, naime, potječe iz Tripolitanije. 'Možda je diktator, al' je naš', tako nekako izgledaju ti motivi.
Libija kao veliko gradilište Dakle, puno je toga u igri, nije riječ o samo jednom uzroku. Radi li se o demokratskim promjenama, rušenju diktature, o pobuni siromašnih protiv bogatog diktatora i korupcije, u konačnici o podijeli Libije? Sve to odvija se u zemlji u koju je u posljednje vrijeme investirano 200 milijardi dolara u infrastukturu.
Naravno, prvi, refleksni zaključak glasi: sve je to zbog nafte. No, zaključak nije točan, barem što se međunarodnog aspekta tiče. Ta stvar s naftom, naime, odavno je riješena, počevši još od Gadafijevog prethodnika kralja Idriza, potom – nedavnoga otvaranja Libije inozemnom kapitalu i ugovorima sa velikim multinacinalnim naftnim kompanijama. Premda je pošlo puno godina, od kako sam živio u Libiji, pamtim je po velikim svjetlećim školjkama Shella, Essovog tigra i Agipovog lava, u onim godinama dok je u Sarajevu postojao samo Jugopetrol. Dok su se u Sarajevu 1968. samo u komisionima mogle kupiti preskupe Super Rifle, u Libiji je Levi Staruss bio svakodnevni asortiman. Mogao sam kupiti najnovije LP-je Rolling Stonesa i zalaziti u fantastične talijanske restorane.
Zato je Gadafi simpatije zapadne civilizacije puno prije osvojio kao deklarirani i stvarni protivnik Al Qaede, nego 'gazda', koji je Libiju otvorio europskom i američkom kapitalu. Istina, 2008., kad sam posljednji put boravio u Tripoliju, taj grad nije bio ni sjena onoga iz 1968. godine. Nestalo je velikih Pontiaca i Chevroleta. Zamijenile su ga sasvim prosječne, puno skromnije marke.
U samom zagrebu 2008. mogli su se vidjeti mnogo luksuzniji auto-brandovi nego u Tripoliju. Nestalo je sjaja, talijanskih restorana i caffe barova. Znači, da je od 1968. trajala regresija, barem bar kako se kod nas mjeri ekonomsko blagostanje.
Teže nego u vrijeme američkoga bombardiranjaGadafi se danas nalazi u situaciji, najtežoj od kako je došao na vlast, situaciji koja je puno teža nego 1985., kada je Regan bombardirao Libiju, smatrajući ga međunarodnim teroristom. Danas ga smatraju diktatorom koji očajnički pokušava zadržati vlast, pa svojim plaćenicima iz Chada, Nigerije i istočne Europe, ubija vlastiti narod, koji u takvim okolnostima sve jače plemenski-zavičajno puca na Tripolitaniju od Cyrenaice. Zato se izbjegličke kolone, koje kuljaju iz Libije, sve sami radnici s inozemnim državljanstvima: Vijetnamci, Egipćani, Tunižani, Europljani, Kinezi. Amerikanci su već evakuirani, kao i Hrvati. Radnici iz BiH još čekaju zadnje avione za Sirtu, jer žele otputovati zajedno, sigurni da nitko od njih neće zaostati u neizvjesnosti.
Mogući među-plemenski sukobi
Sami Libijci ne bježe, što je ponajbolji znak da se svrstavaju po geometrijskim kolonijalnim linijama Cyrenaice i Tripolitanije. Približavaju se američki nosači aviona koji će vjerojatno uspostaviti zonu zabrane leta. Gadafija su osudile Ujedinjen nacije, dok Europska unija i SAD traže da odstupi i prepusti se istrazi Haškog suda. No, Gadafi ne popušta, po svemu sudeći uživajući zaštitu svojih plemena. Ukratko, podjela Libije je vrlo realna, što znači da bi moglo doći do velikoga krvoprolioće, čiju prirodu za sada nije moguće odrediti: još nitko ne može reći radi li se o svrgavanju diktatora, građanskom ratu ili jednom i drugom.
Zvonko Toula
Gospari.hr
Gospari.hr
Gospari.hr