„Šta reći? Svi bi htjeli da im kokolaš, pa te ispitivaju: odakle ti je žena, muž, kako su ti mama i tata, ima ih, pričaju s tobom lijepo, a iza leđa te ogovara s drugim. Tako je to. Sve se zna, tko je kada bio s kim i što radio, tko što jede i pije. Slatko je to. Nismo svjesni gdje živimo. Gdje god sam spomenuo Dubrovnik vidim da Grad svi cijene, a mi manje. Ponosan sam jer tu živim i radim jer je to privilegija. Ovo što mi imamo nema u svijetu“.
Lukša Malohodžić nije kundurica. Zna svaku kuću i obitelj u Gradu, ali njihovi životi ga ne zanimaju. Profesionalac je u svom poslu kojeg u starim gradskim kućama nije jednostavno raditi. Tako mu se i dogodila gotovo kobna situacija.
„Radio sam u jedne gospođe, nešto nije bilo u redu sa naponom struje. Normalno sam otvorio tablu kao što svugdje radim, pametno, jer se nikada ne igram dok radim kraj struje. U trenutku dok sam nešto ispitivao na satu došlo je do električnog luka i svi dijelovi tijela koji su bili otvoreni, šake i lice su mi izgorjeli. Završio sam u bolnici“.
Malohodžić se rodio na pjaci, pa se rado prisjeti kako je nekad Grad izgledao dok se u njemu živjelo. „Samo na pjaci nekada je bilo nekoliko butiga od hrane, betula, dvije pekare, trgovina voćem i povrćem i „Zec“ u kojem se sve moglo kupiti. „Da ne govorim kako je izgledala Ulica od puča. Sada su sve suvenirnice. Meni također govore zašto ne otvorim suvenirnicu, ali ja to nisam naučio raditi. Najradije bi zatvorio butigu jer mi se ne isplati, ali ako to učinim tko će prodavati osigurače i bumbete?“, govori Lukša. Ovom obrtniku se trgovina ne isplati, no kad bi je zatvorio moralo bi se odlaziti u druge dijelove grada kako bi se kupili primjerice starinski osigurači koji su česti u gradskim kućama u kojem danas žive uglavnom umirovljenici. Oni, kaže Malohodžić, ni nemaju mnogo zahtijeva pa su im dvije trgovine dovoljno za život.
„Najprazniji dio Grada je Karmen. Ispod Svete Marije također se puno ljudi iselio. Sjećam se kad sam ja bio mali igralište je bilo ispred galerije Dulčić Masle. Kraj katedrale su bile bare za „na glava“, tu smo se igrali, a ljeti po čitav dan na Porporeli. Kasnije s gitarom na Bužu, ljudi je bilo puno“, govori Malohodžić koji zimi često pođe u Zagreb.
„Kad se vratim vidim pustinju. Ovo je grad koji živi do počeka studenog“.Već je poznato kako je do rata Stradun uvijek bio pun ljudi. „U mojoj mladosti zabolila bi te leđa koliko bi stajao na izlogu.
Dosta se izlazilo, betule su bile pune pomoraca, a danas se nema ni gdje izaći. Pusto je.“Djece je po kućama sve manje. „Najbolje to vidim po kolendavanju. Na Svetoj Mariji ima ekipa koja svake godine kolendava i obilazi istu kuću, ima ih sve manje kao i djece. Djeca manje pjevaju kolendu – dvije kitice i crta. Prije bi ulazili i u kuće. Ljudi su se družili između sebe, nije bilo zavisti. Nekako je sve drugačije, ljudi su, imam dojam, postali zli i nezadovoljni. „Pola je Grada prodano, neki iznajmljuju kupljene kuće. Najviše je Engleza, a oni koji su kupili kuću nekad ni ne dolaze tijekom cijele godine“.
Lukša je bio i ravnatelj kina četiri godine, ali je od tog posla odustao jer još uvijek nisu riješeni imovinsko pravni odnosi kina Slavica i Lapad, a Lukša kaže da se nije želio na sudu dizati kao kriminalac. „Tadašnjem gradonačelniku Vidu Bogdanoviću sam rekao hvala lijepa ali nađite nekoga drugoga i vratio se svom poslu“.
„Da sam mlađi ne bih se u Gradu zadržavao ni pet minuta. Izgleda mi kao da je sve tužno i jadno!“