Ma, ovi euro-skeptici stalno govore, da približavanjem Hrvatske statusu članice svijeta, sve više osjećamo da nas drma svjetska ekonomska kriza.
A drugima je naš položaj na europskom dnu, samo dokaz, da smo mi temelji Europske civilizacije. A, baš se osjeća dobrobit' skorog ulaska u EU. Više ne moramo slušat' originalne ideje naših prometnih stručnjaka. Te odluke preuzima Europska komisija, koja mora dozvolit' ovo, ili zabranit' ono, brinući se, da se, recimo, živa stoka prevozi morskim putem. Jedino što mi moramo, to je platit' te ideje. Ostalo će oni.
Od MOSTA ništa, jer nema para, autoput kroz Neum upitan, jer se bune susjedi. Govore, kako bi njih autoput prešeg'o popola. Tunel isto ne dolazi u obzir… govore, da bi bušenje naškodilo povijesnom središtu ovog dražesnoga gradića. Možda bi pristali, ali samo, ako tunel bude ukopan, jedno sto metara pod zemljom. K'o što je visina mosta bila dignuta pod oblake.
Nakon ukidanja Trgovačkog suda, Carinarnice, prestanka izgradnje Pelješkoga mosta, ipak nije sve izgubljeno. Pao je tajni dogovor između Hrvatske i Crne gore o povezivanju nas s njima. Cesta od Čilipa do granice s našim južnim susjedima, već sad' puno obećava. Po njoj se vozi, osim nešto lokalnog stanovništva, veliki broj Crnogoraca i još veći broj turista, koji hvale naše ceste, a ljetuju u Crnoj Gori. A ee, po buri će naši avioni slijetat' u Tivtu. Sva potrebna oprema tamo je i tako - naša. Kako stvari stoje, nama je lakše i jeftinije povezivanje s južnim susjedima nego s ostatkom Hrvatske. A, oni su se s nama htjeli povezat' još devedeset prve. A mi - ni čut'.
Semafori kod Doma staraca… ideja je, koja dokazuje, da je vođenje Grada pos'o za iznimne, ali endemske ljude. Jer, nešto tako im ne bi uspjelo u drugom gradu. Semafor, a u stvari trotoar - na zahtjev. Malo je trotoar, malo nije. Neki tvrde, da svijet nije nikad' vidio slično rješenje. A taj svijet isto ima staračke domove i semafore i konzervatore i gradsku upravu. Ali, eto, baš im fali ta spasonosna sinergija. Sinergija vlaka, kojemu prednja lokomotiva vuče u jednom pravcu, a stražnja u drugom.
Čovjek je po ovoj žegi željan poučnih ljetnih štiva, pa ne može zaobić' one dragocjene savjetodavne crtice odgovornog teologa iz Glasa Koncila, koji prenosi zanimljivo pitanje grješnoga studenta, čitatelja izmučenog seksualnim maštarijama i raskuhanim hormonima, koga zanima, ima li u Raju seksa i ostalih seksualnih zadovoljstava. Odgovor će grješnika sigurno razočarat' i prisilit' da grize redom sve jabuke, što mu ih lukava zmija grijeha podmeće, još za života. Jer u Raju se ljudi, niti žene nit' udaju, kako Crkva naučava, a bez tega, zna se, nema hopa-cupa. Za kraj, preporučio mu je da se kloni "ženskih i muških časopisa", televizijskih programa i portala koji "ne pridonose higijeni mašte", nego "dovode do trovanja", k'o i loša hrana. Priznajem, sve ovo mi je bilo sumnjivo i prije. Isto tako, nije tajna, da crv sumnje pojede i najbolju jabuku. Pa i onu rajsku. Ali, zašto mojoj generaciji to ni'ko nije na vrijeme javio?
Skoro me je sram priznat' kako ne gledam one domaće i furešte sapunice jer svi o njima pričaju. Čini se, da svi gustaju u tuđim životima. Sociolozi pripravnici tvrde da je to zato, što im njihovi vlastiti nisu baš - filmski. Nisu nikakvi! A tamo, u zemlji klizavih iluzija se zgrču milijuni, svi su lijepi i dizajnerski obučeni. Ljubavi su jače, premda traju nešto kraće. Ali, sve u svemu, dan izgleda prekratak za sva uzbuđenja, intrigantne susrete, druženja i prijateljstva. A ne k'o u nas. Nemaš, kažu,više kome rijet' ni dobar dan!
Niđe ljudi, a dobrih dana još manje!
U nas u Gradu, dio publike preferira sapunice od domaćega sapluna, lokalna uzbuđenja nešto bliža našem mentalitetu, što je i razumljivo. Što mi imamo zajedničko s Turcima ili Meksikancima? Oni tamo, iz bogataške obijesti, vode građanski rat. Premazuju se maskirnim bojama, oblače prikladne uniforme, provjeravaju oružje, municiju, i silaze u podzemlje, u rovove, zemunice, u blato, odigrati malo - paintballa. Naški, gađaju se piturama.
U nas, spontano i bez nekog vidljivih tragova obijesti, nego scenarija koji sluti na posljedice toplotnog udara, po novinama i portalima, vode se bitke jezicima, oštrijim od žileta.
Neki to u nas zovu malograđanski rat. Jer se događa u malom gradu. Možeš se igrat' povjesničara, ratnika raznih vojski, vojskovođa sa šarenim baretama na glavi i simbolima po svačijoj volji. Propozicije igre su vrlo jasne. Što više samohvale napišeš, to imaš više pristalica, što više uvrijediš svoga protivnika, rječnikom, radi kojega bi te roditelji nekad' poslali u popravni dom, to si uvjerljiviji .
A dokaz da si pametniji od svih, vidiš u činjenici, da ni'ko nema pojma o čemu govoriš. Tako se niti ne stignu uvrijedit'. A uvrede se, više i ne uzimaju tako za ozbiljno. Vremena su se promijenila: nekad je čast bila besplatna. Mog'o si svakog neistomišljenika izazvat' na dvoboj i ubit', bez troškova suđenja. Danas je sve skupo. A i protuzakonito. I svi su pametni.
Danas su tek rođena djeca tako pametna, da sami sebi zavežu pupak. A tek kad' malo uzrastu! Onda savjetuju starim, amortiziranim nostalgičarima, da operiraju glave. Jer, da jedino tako mogu uklonit' pravokutnu ogrebotinu na mozgu, nastalu skidanjem Titove slike iz pamćenja. Jer je, govore, taj kvadar tamo desetljećima visio, i njegov trag nije uspjela prekrit' nikakva slika novog uspješnijeg lidera, pa govore, samo operacija mozga može pomoć'.
A ovi, drugog svjetonazora, sumnjaju u cjelovitost njihova mozga, pa im uzvraćaju nekadašnjim zločestim savjetom, da za dobrobit' svoje glave, pođu malo kod Miketića.
Ma koji je ovo ludi narod, misli u sebi predsjednik Vlade. Samo zaprdivaju. Napadaju mu prvog potpredsjednika. Zovu ga Gazimir, umjesto Radimir. Što je slijedeće, Chuck Norris - Texas Renger. Nije čovjek kriv, što u Mađarskoj naprasno pada magla, a putnici se u premalim autićima ne vezuju pojasevima. To se moglo svakome dogodit'.
Da se, perezempio (a, ne daj Bože), okrene raketna lansirna rampa iz Žrnovnice prema centru Splita i okine, bi li ministar obrane podnio ostavku? Što on ima s time? Pitalo bi se lijepo stručnjake za uzroke, a učeni meteorolozi bi elaborirali uzroke prema kojima je uraganski vjetar kriv za smrt brojnih nevinih građana… I gotovo.