piše: Jasna Babić/PortalOko.hr
foto: Goran Baotić
Jučer na večer, za državni praznik, koji je 8. listopada 1991. proglašen danom neovisnosti, Vladimir Šeks dao je veliki pokajnički intervju Novoj TV, naoko, skrušeno priznajući grijehove svoje stranke u proteklih 19 godina.
„ Da, trebao sam biti malo oprezniji i isčitavati signale. Mi smo jednostavno u tom idealizmu zanemarili da ima organiziranih, grupnih, klanovskih interesa, koji su, klanjajući se zlatnom teletu, teško ponizili istinske hrvatske branitelje i istinske idealiste, koji su stvarali i gradili Hrvatsku“, tako je govorio Šeks, tobože, spreman na radikalne promijene u političkom ponašanju HDZ-a.
Ipak, šaljući u eter riječi pokajnika (trenutačno tako modernih) cijeli je razgovor Šeks usmjerio na fino ublažavanje HDZ-ovoga magnum crimena, na pravdanje i samo-opravdanje. Idealizam je spomenut nekoliko puta. Tako je ispalo da njegova stranka – odnosno ono što je od nje ostalo – žrtva samo vlastite nesvijesti i nečinjenja. „Stvaranje države prati euforija, a euforija nažalost smanjuje kritičnost”, kazivao je Šeks nadalje.
Da je riječ o pozi staroga populističkoga lukavstva i laži, koje računa na povrat izgubljene nacionalne sljedbe, svjedoče povijesne činjenice o permanentnom unovčavanju „državotvornoga“ idealizam od samoga HDZ-ovoga početka. Već sam naziv praznika, kojemu je Šeks dao doista značajni doprinos, akt je pljačke, samo intelektualne vrste: ime je ukradeno iz američke tradicije, zajedno s HDZ-ovskim rukama na srcu dok se intonira hrvatska himna. Obznana o prekidu svih državno-pravnih veza sa SFRJ, nije donijeta zbog Vukovara, koji je u tom trenutku već dva mjeseca umirao pod opsadom JNA. Odcjepljenje je munjevito proglašeno tek kada su se politička gospoda osjetila životno ugrožena od zračnoga napada na Banske dvore.
Materijalnoj pljački Vladimir Šeks dao je osobni obol čim se uselio u Marinkovićevu ulicu, u stan koji, niti je platio, niti je adaptirao vlastitim novcem. U usporedbi s kasnijim pljačkaškim razmjerima jedan stan čini se danas mizernim. Ali su stanovi, podalje od ratnih linija, početni fundament svega u čemu živimo 19 godina poslije. Bila je, naime, 1991. i 1992., mase stanovništva ostajale su bez kuća i domova, kada je HDZ-ova elita, bez ikakve svijesti o rugobi vlastitoga grabeža, osvajala i prisvajala zagrebački stambeni prostor. Novinari su o tome pisali. Šeks i HDZ su novinare onda žigosali kao nacionalne izdajnike, huškajući na njih iste branitelje, kojima se danas Šeks tako skrušeno ispričava.
Pošto stigmatizacija nije dala željene rezultate, uslijedio je val bezgotovinskoga podmićivanja. Aktualna HDZ-ova predsjednica nudila je novinarima iz ratnoga razdoblja status i privilegije branitelja, dakako, na račun proračuna. Preostao je još samo mali korak do podmićivanja televizijskih i inih urednika iz HDZ-ove „crne kase“ pod kontrolom stranačkih rizničara.
Na stotine i tisuće do neba vrištećih upozorenja došlo je do Šeksovih ušiju tijekom proteklih godina da strašne i nepopravljive stvari čini njegova stranka. Jednom zgodom 2000. u lice mu je rečeno da je HDZ zločinačka organizacija, jer je opljačkao vlastiti narod, stimulirao Hrvate na ratne zločine i dijelio s Miloševićem susjednu BiH. Uvrijedio se samo zbog kvalifikacije HDZ-ovih političkih poteza kao zločinačkih.
Ima toga još. Toliko toga ima da se ni približno nije moguće svega sjetiti. Zato retoričko Šeksovo pokajanje pred TV kamerama ni približno nije dovoljno, čak da pri tome obavi flagelantsku pokoru. Vjeru u HDZ-ovo poštenje moguće je uspostaviti jedino po iskušanom receptu nekadašnjega Saveza komunista Hrvatske: da se HDZ na neko vrijeme povuče iz vlasti u samoispitivanje, da promijeni naziv, dobar dio članstva i političke prioritete. Svi koji u njemu vide jamstvo „zlatnoga teleta“ odjurili bi iz stranke, pa bi se MUP i DORH mogli baviti onim zbog čega i postoje .
Do tada svako Šeksovo okajavanja smrdi na prijevaru, ništa drukčiju od one Tomislava Marjanovića u „slučaju Pukanić“.
Piše: Jasna Babić/PortalOko.hr
foto: Goran Baotić
Gospari.hr