Nema, naravno dvojbe da su one sablasti koje podržavaju, odnosno, veličaju, Josipa Broza Tita komunisti, to možemo reći i za aktualnog predsjednika Republike Hrvatske, Ivu Josipovića, ali i za slučajnog hrvatskog premijera, Zorana Milanovića, kome opravdanje može biti tek puknuta cijev u glavi, Nažalost, čovjek kad bunca zapravo nije svjestan što govori s obzirom kako je puknućem cijevi Milanoviću presječen dovod zdravog razumu da malog mozga, dakle, komunizam nije tek privremeni trenutak neuračunljivosti pojedinih propalih političara ili isto takvih povjesničara iz Rijeke, odnosno, Splita, pa čak i Mostara odakle su mlađe komunističke sablasti pobjegle u Split, to je stvarno stanje njihovog uma.
Srećom, takvi profesori, kao komunisti, odnosno aveti izgubljene demokratskom vremenu, doživljavaju isključivo prijezir i podsmijeh svojih studenata. Ako je nedvojbena politička orijentacija Josipovića, Milanovića, Grbina i Stazića posve zbunjuje Mesićeva uloga kao nositelja komunističko-fašističke koalicije u Hrvatskoj, naime, dok se bogatio, dok je skupljao novac Mesić je bio fašist, kad Jure i Boban više nisu donosili novce u onoj mjeri u kojoj je to bilo tijekom agresije na Hrvatsku Stjepan Mesić pretvorio se u komunistu. Zapravo, Mesić je raritet i po tome da je možda jedini ustaša kome je uspjelo postati komunistom, ranije je to polazilo za rukom tek domobranima. Dragu Pilsela, argentinskog Carlosa, ne računamo, on, dakle, Pilsel, bio je mladi ustaša, ali pod gasom, dok je Mesić u ustašama bio sa 60 godina, no, trijezan. Drugim riječima, kad je odlazio u ustaše Mesić je znao kamo odlazi. I dok u hrvatskoj politici komunista ima za otpad, fašista nešto manje, ukoliko ne računamo imbecile koji tvrde da je u Oluji izvršeno etničko čišćenje, u medijima komunizam naprosto cvijeta, sve odreda komunistički okot, kako bi rekao Anto Kovačević, bivši saborski zastupnik, 'od zla oca i još gore matere.'
Susjedna Srbija, za razliku od Hrvatske, s komunizmom nema nikakvih problema, iz razloga što su u Srbiji deklarirani fašisti na vlasti, s kojima redovite seanse imaju hrvatski novinari, hrvatski mediji redovito objavljuju intervjue s velikosrpskim fašistima, koji tvrde da su zapravo Vukovar sa zemljom sravnili Hrvati dok su protjerivali srpsku nejač i istovremeno palili gume u Dubrovniku. Drugim riječima suradnja hrvatskih komunističkih medija i srpskih fašista na većoj je razini nego što je bila suradnja starih komunista i fašista 1941. godine u Srbu kada su se komunisti i fašisti, sponzorirani izvornim talijanskim fašistima, dogovorili da će zajedno krenuti u klanje Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom. Zavjet su izvršili.
Nekako bismo i podnijeli, s obzirom da smo na tako nešto navikli, suradnju srpskih fašista i hrvatskih medijskih komunista, no, što učiniti kad surađuju srpski fašisti i hrvatski komunisti na vlasti? Naime, Ivo Josipović u nekoliko navrata se izljubio s vojvodom Tomislavom Nikolićem kako bi dogovorili komunističku-fašističku platformu dogovorili su regionalnu suradnju na bazi suradnje Josipa Broza Tita i Draže Mihailovića u Užicama, Josipović je, kako smo rekli, odani sljedbenik komunističkog vrhovnog komandanta, dok je vojvoda Tomo zakleti četnik i nekadašnji Šešeljev zamjenik.
Treba li uopće, nakon svega, više postavljati pitanje zašto slavimo fašističko-komunistički dernek u Srbu, kad postoji regionalna komunističko-fašistička koalicija? Dernek fantoma u Srbu je dijete te koalicije. /Ivana/