No, vratimo se Registru branitelja. Sjećate li se histerije koja se digla kada je objavljivan Registar branitelja, medijska mafija otvorila je lov na vještice te se očekivalo da će u najmanju ruku po objavi Registra biti strijeljano 100 000 lažnih branitelja, naravno, mjeseci su prošli, pa i godine, ništa se nije dogodilo, podneseno je tek 40 – tak kaznenih prijava zbog sumnje da je počinjeno kazneno djelo prijevare i krivotvorenja službenih isprava i ništa više.
Podsjetimo, svojedobno je zbog slične radnje osuđen i već spomenuti 'novinar' Denis Kuljiš. Inače, Registar branitelja objavljen je u prosincu 2012. godine, a na njemu se nalazi oko 501 000 branitelja. Nakon halabuke, prikupljanja političkih poena, muk, umuknuli su čak i režimski mediji.
Što nam govori ova porazna, ili hvale vrijedna, statistika? Ili u Hrvatskoj zaista nema lažnih branitelja, ili su institucije, kako to već biva, zakazale? Naime, sasvim sigurno među pola milijuna ljudi ima i onih, i nema ih malo, koji nisu zaslužili biti na časnom popisu onih koji su Hrvatsku branili tijekom velikosrpske agresije, međutim, očito je u našoj zemlji puno više ratnih profitera, ratnih kukavica i dezertera, dakle, ološa, nego što je lažnih branitelja, srećom, to je polako počela shvaćati i hrvatska javnost, koja se okrenula protiv političke demagogije.
Registar branitelja je objavljen, ništa se spektakularno nije dogodio, hoće li napokon, dvije godine od objave tog registra, biti objavljen i Registar onih koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, što je davna želja hrvatskih branitelja ali i moralna obveza hrvatske države prema tim istim braniteljima, ali i svim hrvatskim građanima. Naime, ako hrvatska javnost zna, i to je dobro, tko je branio Hrvatsku, zašto ta ista javnost ne bi smjela znati tko je to isto Hrvatsku razaraop?
Naravno, tijekom Domovinskog rata jedni su ginuli, drugi su se bogatili, treći, i to je najveće smeće ovog društva, su pobjegli iz zemlje, hrvatska javnost, na koju se pozivaju poitičari i režimski mediji, ima pravo znati tko se obogatio tijekom rata, kako i zašto taj novopečeni bogataš osamdesetih nije imao ništa, pa ni za pošteno donje rublje? Dakle, zaigrajmo igru čistih ruku, čistih računa, ako su jedni mogli biti u Vukovaru, u Sisku, u Gospiću, u Dubrovniku, u Pakracu, hrvatski građani imaju pravo znati zašto to neki drugi nisu to mogli biti? Kako je moguće da nitko od tri hrvatska predsjednika, dakle, predsjednika države, predsjednika Vlade, predsjednika Sabora, nije bio hrvatski branitelj? Zašto u hvatskim medijima nema branitelja, a ima onih koji o tim braniteljima pričaju fašističke izmišljotine? /Ivana/