Pjesnik, J. Dučić, je pametno zaključio:“ Nije točno rečeno da je svaki čovjek kovač svoje sreće. Točno je naprotiv, da je svaki čovjek uvijek kovač svoje nesreće“
Bile male, bile velike ili na poslu ili izvan posla „sve nesreće (kao i zlo), ne dolaze od Boga, nego od čovjeka“( J. Dučić). Drugim riječima: „Za svaku našu nesreću, kriva je naša glupost, naša razuzdanost, naša lakomost, pa i gordost.“ Za potvrditi prethodnu izreku, dovoljno je proći oko Rijeke dubrovačke. I uz rub ceste, zamijetiti cvijeće, kamene križiće i šterike. Je li to znak, da je baš na tom mjestu tragično završio nečiji život? Zbog ljudske razuzdanosti, gluposti ili gordosti? Možda i lakomosti? Kakvu to vezu ona ima s nesrećama? Ima, u najširem smislu riječi. „Adam, prvi čovjek, sve je izgubio zbog jedne jabuke.“
Ako se pak „lista“ povijest, većina će se prisjetiti, dugo spominjane velike tragedije putničkog broda Titanik, 1912. Godine (ne i jedine). U toj tragičnoj pomorskoj nesreći, kada se brod sudario s ledenim brijegom, život je izgubilo preko 1500 putnika i članova posade. Zašto? Zato, što su plovili sjevernije od uobičajenog „kursa“. I zato što nije bilo dovoljno čamaca za spašavanje. A zašto časnici nisu imali kanočo? I zašto su postojale samo bijele rakete (crvene su za pomoć)? Zašto je (kada se već spominju pomorske tragedije) 1989. tanker, Exxon Valdiz udario o greben na Aljaski i potom je u more, iscurilo 41 milijuna litara nafte? Bila je to do jedna od najvećih ekoloških nesreća u povijesti. Uginulo je oko stotinu tisuća životinjskih vrsta. Postoji dokaz, kako je kapetan tankera bio u alkoholiziranom stanju. (Znači, istina je: „Uzrok mnogih nesreća leži na dnu „vinske čaše“).
A postoji li krivac za Bophal- plin tragediju? Te kobne proljetne večeri, godine 1984. u indijskom gradu Bophalu, netko nije do kraja zatvorio ventile na ogromnim spremnicima otrovnog plina-metilizocijanata (sastavnica u proizvodnji pesticida). Plin je noću iscurio. Smrtno je stradalo nekoliko tisuća ljudi. Još toliko je oslijepilo. Neke preživjele žrtve misle, kako se ventil uskladištenog, otrovnog plina, nije namjerno zatvorio do kraja, samo zato, da se vide njegovi negativni učinci zbog znatiželje farmaceutske (većinski vlasnik kemijskih postrojenja bila je jedna kompanija iz USA.).
Dvije godine kasnije, događa se strašna „černobilska nesreća.“ Nuklearni reaktor u atomskoj centrali u Černobilu, Ukrajina (bivši SSSR) je zakazao. U tom kritičnom momentu nije bilo dovoljno stručnih ljudi za njegovu stabilizaciju. Nastala je ogromna radijacija. Od posljedica radijacije smrtno je stradalo između 200 i 400 tisuća ljudi. Najviše u Bjelorusiji. Jer se prema toj državi „kretao“ radioaktivni oblak. Po običaju, Rusi šute. Trećeg dana od tragedije, Šveđani otkriju u svojoj zemlji (i na tlu i u zraku), povećan stupanj radijacije. Onda se sve saznalo.
U japanskom ribarskom gradiću Minamata, punih trideset godina, ljudi su pokazivali živčana oštećenja (drhtanje, nestabilnost, etc.). Posebno djeca. Rađala su se slijepa, gluha, također s teškim živčanim oštećenjima. Na finalmentu, 1966., otkrije se uzrok ovoj tragediji. Iz obližnje tvornice, „curila“ je živa u more. Kao teža, padala je na morsko dno. Pod uticanjem metanogenih bakterija, stvarala se organska živa, tzv. metil živa. Organska živa (otrovna), ulazila je u sastav planktona. Mala riba, gutala je plankton. Velika riba je gutala malu. A čovjek je jeo veliku ribu, u kojoj je mnogostruko povećana količina otrovnog spoja. Dunkve, tek 1966., shvatilo se kako se radi o ekološkom zagađenju mora, s katastrofalnim posljedicama. Tvornica u gradu Minamato je odmah zatvorena. Zatim se dogodila još jedna, dramatična kemijska nesreća u Sevesu, kod Milana, 1976. god. I to zbog loše nadzirane kemijske reakcije u jednoj od tvornici. Prvo eksplozija, pa požar. „Oslobode“ se otrovni dioksini. Krave pokrepaju. Djeci, koja su prethodno pila mlijeko od zatrovanih krava, oboli koža (klorne akne). Ova nesreća je prikazana kao „Božja kazna“ za nerazumno ljudsko ponašanje. Tada se prvi put, shvatila opasnost od dioksina.
Također su vrlo dramatične rudarske nesreće. Česte u ugljenokopima, diljem svijeta. Dovoljna je iskra. Eksplodira metan (između DEG. i GEG.), a koga gotovo uvijek ima u jamama, pri tlu (teži je od zraka). No, rudari ne stradavaju od eksplozije. Oni se otruju s ugljik-monoksidom (posljedica gorenja metana). Ipak, kada se detaljnije raščlanjuju i velike i male nesreće, dođe se do zaključka kako su danas, najčešće prometne. Jak motor, a „glava slaba.“ Avionske nesreće su pak, puno, puno, rjeđe, ali s težim posljedicama. Prvo, postoji stroga kontrola ispravnosti zrakoplova, pa stručno navođenje kontrolora leta, sigurnost zračne luke, etc. Dubrovačka zračna luka, također, od nedavna ima obučene zaposlenike, koji puškama i posebnim eksplozivom rastjeruju jata ptica u zraku. Naime, ponekad se zna pri letu aviona, dogoditi ulet ptica u avionski motor, i evo katastrofe! Na finalmentu, vrlo je znakovita ova velika nesreća: 1989. u engleskom gradu Sheffiedu, uslijed „stampeda“ nestrpljivih navijača, popustila je željezna ograda. Smrtno je stradalo 96 ljubitelja nogometa, a ranjeno je preko 700.
Za ovu tragediju isključivo su odgovorni organizatori natjecanja i policija. Nisu na vrijeme otvorili sve ulaze prema tribinama. Dunkve, i velike i male nesreće, sastavni su dio duge ljudske povijesti. Voltaire (franc. filoz.), s pravom tvrdi: „Povijest je samo popis nesreća i zločina.“No, za mnogu čeljad, „nesreće su škola mudrosti.“ Kažu: „Bolje pouči jedna nesreća, nego tisuću savjeta.“ Židovi pak, ovako rezoniraju: „Kome je suđena nesreća, sama mu uđe u kuću.“ No, i velike, i male nesreće i tzv. prirodne katastrofe, mogu se vrlo često izbjeći. Npr. potres: Kod izgradnje kuće, mora postojati prethodni geotehnički pregled zemlje. Čvrst temelj. Dosta ugradbe željeza u zidove. Strog nadzor! I kuća postaje otporna na žestoke potrese. Također i, protiv poplava ima lijek (Metković )? I protiv požara postoje preventivni postupci. I protiv tornada i oluja. Stanovništvo je skoro uvijek (zahvaljujući tehnološkim dostignućima, meteorol. satelitima), pravovremeno obaviješteno o dolasku oluje! Jedino, ako iznenada, iz svemira padne veliki meteor onda smo (bar za sada), bespomoćni. Za tzv.“tungusku eksploziju“ u Sibiru 1908. god., misli se kako je uzrovana padom ogromnog meteora. Nažalost, i danas je ona „enigma„. Znanost zapravo, nije objasnila uzrok strahovite eksplozije, čiji bljesak su vidjeli i u Londonu (uništeno je 60 milijuna stabala). Bogu hvala, velike nesreće su rijetke. Ali, zato su one manje, svakodnevne. Posebno na poslu. Razne ozljede, pa čak i sa smrtnim ishodom. I unatoč preventivnom radu: Inspekcije rada, stručnjaka zaštite na radu, specijalista medicine rada. Kao i obučenosti radnika za rad na siguran način. Pjesnik, J. Dučić, je pametno zaključio:“ Nije točno rečeno da je svaki čovjek kovač svoje sreće. Točno je naprotiv, da je svaki čovjek uvijek kovač svoje nesreće.“
Boris Sokal/Glas Grada