Korijene prezaduženosti građana valja tražiti još u socijalizmu kad se zatvorenom privredom i pomanjkanjem (luksuznih) roba i usluga na tržištu pobrinulo da građani ne podliježu konzumerizmu zapada. Sa zavišću smo gledali i slušali priče gastarbajtera u zelenim „mečkama“ 200D, kako je to preko „grane“. U prebogatim zemljama onkraj socijalističkog sivila, s moćnom socijalnom komponentom, gdje i sirotinja živi bolje od nas. Ukratko, u „kapitalizmu s ljudskim likom“. Bilo je i teže, jer smo mi pak, za razliku od onih iza „željezne zavjese“ kojima je zapadno obilje bilo druga galaksija, živjeli u socijalizmu s „ljudskim likom“, u kojemu su elementi kapitalizma bili dozvoljeni i uobičajeni (privatno vlasništvo, obrti, sitno poduzetništvo), i vrlo bitno, sa slobodom kretanja van granica naše samoupravne zajednice (Trst, Graz), tek toliko da još više žudimo za tom zelenom livadom, gdje možeš kupiti sve što ti srce želi.
Dakle, na zapadu, zaposliš se, s odreskom prve plaće odeš u banku, i to je to. Novi auto, kuća, televizor. Život u obilju i blagostanju, doduše na kredit, ali odmah, sada, dok si mlad i želiš i možeš nakon teškog i napornog rada uživati u životu. Kamata 2-3%, povoljna. Otplaćivat ćeš to cijeli život, ali sada imaš sve što trebaš i što te veseli. Što će ti auto od 200 KS sa šezdesetpet (već ga možeš kupiti u kešu), kad više ne vidiš dobro, ne čuješ dobro, refleksi spori, tlak ti divlja i sve te boli?
I sve je naoko dobro funkcioniralo. Puno se radilo, puno se trošilo i stoga se i puno proizvodilo, pa opet trošilo...Savršeno zaokružen temeljni ekonomski ciklus (naučen na onom semestru s početka). Nitko od uživalaca takvog blagostanja, a bogami i pokoji ekonomski stručnjak i analitičar, nije uračunao globalizaciju, neoliberalizam, nezaposlenost izazvanu bijegom industrije i kapitala sa zapada u zemlje trećeg svijeta. I ekonomske krize koje se javljaju u redovitim ciklusima. I, jednog se dana veliki balon života na kredit rasprsnuo diljem Europe i svijeta...
„Teška“ makroekonomija, meni nerazumljiva. Vratimo se mi ipak na mikroekonomiju prosječnog Hrvata.
Ušli smo u demokraciju, odradili smo usput rat za slobodu, i došlo je vrijeme da nakon socijalističkog, pa ratnog odricanja, napokon počnemo uživati u tako dugo žuđenim ljepotama kapitalizma.
Uzela se olovka i papir. Prihodi s jedne strane. Rashodi s druge. Uz činjenicu da živimo i jedemo najskuplje u Europi – osnovni troškovi života odnose 60-70% ukupnih prihoda kućanstva (prema podacima Državnog zavoda za statistiku i sindikata).
Ispalo je da se o novom automobilu, bijeloj tehnici, dizajnerskoj odjeći, a pogotovo stanu, može i dalje samo sanjati, i da je srednja generacija, koja je preko svojih leđa pregrmila sve oluje minulih desetljeća, kolaps socijalističke privrede s redukcijama struje, nestašicom svega („ruskim“ redovima za toalet papir ili 20 deka kave), pa rat i tranziciju s prvobitnom akumulacijom kapitala, i dalje osuđena na tavorenje u sjeni, pokraj svog blještavila zapada, suočena s njim ne preko urbanih legendi „gastića“ i filmova, već gledajući to pred očima,u društvu koje se odmah (još za rata) počelo drastično socijalno raslojavati, zureći u sjajne izloge sa „ptičjim mlijekom“ i svjedočeći paradiranju luksuza lopovske tajkunerije i ološa nagrnulog sa svih strana svijeta koji je nacionalno bogatstvo kupovao za jednu kunu po firmi. I da će, čekajući bolja vremena koja nikako ne dolaze, poumirati u istom siromaštvu u kakvom je živjela.
Tada na scenu stupaju netom restrukturirane (našim novcem, oko 7 mlrd. eura), pa strancima ispod cijene prodane banke, koje su odmah uvele suvremeno poslovanje u kojem je kredit roba kao i svaka druga, a banka kompetitivni trgovac koji je nudi na tržištu.
I, konačno sve na dohvat ruke! Ugovor, prosjek plaće, sudužnik, 2 jamca i biraj. Nenamjenski kredit, kredit za auto, adaptaciju, ljetovanje, skijanje...
I stambeni! S valutnom klauzulom. U EUR ili CHF. Na izbor i volju! Doduše s malo visokom kamatom, al' što se može? i tako je sve počelo...
Dosadašnjim tekstom pokušao sam na neki način opravdati i razumijeti razloge koji su nas naveli da se zadužujemo „do grla“ zbog potrebnih i nepotrebnih stvari. Kratko rečeno, činio je to cijeli civilizirani svijet, pa zašto ne i Hrvati? Konačno, kod stjegonoše kapitalizma, SAD-a, započela je ekonomska kriza golemih razmjera, koja se prenijela na svijet, upravo iz istih razloga – dijeljenja stambenih kredita dvojbenim subjektima, s golemim rizikom njihova nevraćanja, a sve kako bi si management plaćen po učinku mogao isplaćivati bonuse u stotinama milijuna USD.
Konkretizirajmo tekst primjerom. Obitelj s početka teksta (višegodišnji podstanari), odlučila se za kupnju stana na kredit. Cijene na tržištu nekretnina bez veće razlike od Tokija ili New Yorka. Opet se uzela olovka i papir. Sigurne i redovite plaće (državna služba) kojih će biti dok je i države, rata velika, ali podnošljiva. Otišlo se u banku.
Ponuđen je kredit s opcijom valutne klauzule (u EUR ili CHF), ali uz savjet da se kredit veže uz EUR, bez obzira na višu kamatu, jer je rizik divljanja tečaja manji. Uz napomenu korektne i stručne službenice kako je banci u interesu da se kredit vrati, a ne da se kasnije poteže po sudovima, ovrhama, i da na koncu banka postane vlasnik stana kojeg će teško ili nikako prodati. Dakle, aranžman je dragovoljno sklopljen (nitko nije utjecao na odluku). Odrasli, poslovno sposobni, razumni subjekti sklopili su pravni posao s trećim subjektom, pristajući na njegove uvjete i pravila igre. Bez prisile i bilo kakvih utjecaja na odluku! Uz svijest svih mogućih rizika velikog kredita s dugim rokom otplate, nakon tjedana i tjedana grozničavog pretresanja svih mogućih opcija, svih „what if“, s konačnim „planom B“, prodajom nekretnine, zatvaranja kredita i povratka u podstanarstvo, ako sve krene po zlu.
Na koncu, tko je odgovoran za „slučaj franak“? Smatram, svi. Građani, dužnici s valutnom klauzulom u CHF. I država. Podjednako!
Jedno od načela pravne znanosti glasi „ ignorantia iuris nocet“ (nepoznavanje prava škodi). Zahtijeva od subjekata koji ulaze u pravni posao (a stambeni kredit to jest) da kao osobe s poslovnom sposobnošću, budu u stanju proučiti ugovor i biti svjesni pravnih posljedica koje iz njega proističu. Ako se to ne može ili ne zna, treba se posavjetovati s odvjetnikom ili financijskim stručnjakom. Reći će netko, dodatni trošak, ovaj lupeta. A zašto ne? Radi se, zaboga, o poslu od preko sto tisuća EUR! Većini nedostižan novac koji itekako može odrediti daljnju sudbinu čovjeka. Uletjeti nepromišljeno u vrijedan i dugotrajan posao, bez svijesti o riziku i bez „rezervnog plana“, lutrija je koja se igra 25 godina. S neizvjesnim ishodom. Pa i famozne deložacije derivat su tako „sveobuhvatnog“ sagledavanja posljedica. Dobar dio se temelji ili na uzurpaciji privatnog vlasništva, ili nelegalnom uživanju u nekretnini, bespravnom useljenju ili olakom stavljanju potpisa na štetan ugovor, ponekad čak i nepročitan (?), bez savjeta stručnjaka. Zaključak, svatko je sam kovač svoje sreće! Nitko te ne može (i ne mora) zaštititi od posljedica vlastite pogrešne odluke!
Država. Po teoriji, zajednice se udružuju u državu kako bi ih ova štitila od ugroza svih vrsta, zakonima uredila život i rad i svim građanima osigurala stabilno okruženje. Zauzvrat, građani tu zaštitu i sigurnost putem poreza plaćaju, finaciraju državu, njene institucije. Država je pak, dužna štititi i brinuti se o svim građanima bez obzira na njihovu pamet, sposobnosti, ekonomsko stanje! Hrvatska država u ovom slučaju nije poduzela ništa. Nije zaštitila svoje građane!
Ničime nije pokušala spriječiti gramzivost poslovnih banaka i prebacivanje rizika svog poslovanja isključivo na klijente (visoka kamata i klauzula). Nejasno je zašto se valutna klauzula kao instrument zaštite od moguće hiperinflacije primjenjuje bez obzira postoji li ta hiperinflacija ili ne? Zašto stambeni krediti nisu vezani uz kunu, uz ugovorom reguliranu opciju aktiviranja klauzule, ali samo u slučaju pojave hiperinflacije (konverzija, ono o čemu se danas u panici razmišlja)? Isto tako, zašto HNB kao regulator (instrument države) bankarskog i financijskog sektora i kreator pravila poslovanja banaka na teritoriju RH, nikada nije imala snage (ili volje) zaštititi suverenost kune kao jedinog zakonskog sredstva plaćanja u zemlji. Pa naložiti poslovnim bankama da ne vezuju poslovanje u Hrvatskoj uz valute drugih država. Posluješ u Hrvatskoj? Posluj po njenim pravilima i zakonima, s njenom nacionalnom valutom! Ili idi!
I konačno, kao najveća krivica države, već je notorna pasivnost, nečinjenje, sve do „panike“ nastale pred neki dan. Za razliku od naših mađarskih susjeda, koji su na vrijeme zaštitili svoje građane.
No, možda se zato njihovog Premijera Orbana percipira kao „bad guya“ europske politike...a ove naše... pa, kao vjerne podanike novčarskih institucija EU! /Damir Pacek/