PIŠE: Miljenko JergovićPo ocu banatska Švabica, žena bez pravoga zavičaja i korijena. A žene bez zavičaja obično dobro kuhaju, jer u svakoj kuharici i u svakoj masnoj kućnoj bilježnici s receptima nalaze po jedan novi zavičaj. I kao većina suštinskih bezdomnika, koja je pelješki i dubrovački zavičaj svoga muža Andrije prihvatila svim srcem i bolje nego njega samog, tetka je bila odrješito fanatična u obrani usvojenih vrednota. Jedna od njih bili su kapari. Moćna biljčica izrasla iz kamena i iz ruševine, snažna i neobična okusa, začin i salata za mnogo tetkino jelo. Ono dubrovačko ili susjedsko, dalmatinsko, ali i poneko švapsko, kojemu bi kapari dobro došli da poboljšaju, razvedre i osunčaju tupasti okus brašnjave srednjoeuropske zaprške. I tako je tetka Lola od ranih dana, još od početka dvadesetih, obigravala oko dubrovačkih zidina, čupkala kapare, kiselila ih ili ih solila u teglicama koje bi zimovale u tami smočnice, iza stalaža s kontonjatom, koju je ona dosljedno jednome od izgubljenih zavičaja, zvala kitnkez.
A onda se pedesetih, ili je to već bio početak šezdesetih, odnekle pojavio gospar Lukša Beritić, s četom mularije, školaraca sretnih što ih je u subotu izvukao iz škole, i krenuo da se vere po kamenjaru oko zidina, i čupa grmlje kapara gdje god ga vidi. Tetku samo što nije šlog strefio.
Ne samo nju, nego i Laptalinku, i još nekoliko njih s Karmena i Poljane, žena koje su se susretale kod frizera, i sve su se, mimo svih gastronomskih moda tih već zrelih socijalističkih vremena, držale starog običaja da kisele motar i sole kapare, A još kada su od staroga, i vrlo autorativnog gospara, navodno umirovljenog austro-ugarskog mornaričkog oficira, čule nabusito objašnjenje kako kapare podrivaju zidine i razjedu vapno koje veže kamenove, i snagom svoga korijenja bacaju ih, jednog po jednog van, shvatile su da iza svega stoji neka mnogo krupnija priča. Ili je iza svega staračka ludost, što je u onom i onolikom Dubrovniku već bilo dovoljno krupna stvar. Ali tetka Lola nije dala da bi itko od nje mogao biti luđi. I tako je nastupila duga sezona njezinoga rata riječima s gosparom Lukšom. Rat je započela u bijesu, i nastavila ga u čuđenju, koje ju nije otpustilo do kraja života.
Tetka se čudila kako ozbiljan čovjek može vjerovati da bi korijeni jednoga tako krhkog i lomnog grma, koji i dijete lako iščupa, jer se za ovu zemlju i kamen pliće drži od svake biljke, moglo podrovati gradske zidine i srušiti grad. Kasnije ću, kada je više odavno ne bude, i kada ja više ne budem imao kome ići u Dubrovnik, pomišljati da se tetka Lola pomalo identificirala sa tim grmljem po dubrovačkim zidinama: ona je, kao i kapare, bila plitkih korijena, i bila je tuđin. A možda joj samo ja pridodajem vlastite misli i osjećaje, možda i svoje traume u odnosu na Dubrovnik i na neke druge gradove, i možda bi se tetka začudila meni, nego što se čudila gosparu Lukši Beritiću, kada bi znala da ovdje govorim kako ona nije bila Dubrovkinja i da su joj korijeni bili plitki.
Njezino čuđenje nad ludorijama gradskoga konzervatora – tog zemaljskog svetog Vlaha struke koja se u nedoba pojavila u gradu – s vremenom je, nakon Beritićeve smrti, i u porodičnim pričama, tim zaokruženim malim naracijama za poslije ručka, kada bi se gostima iz Sarajeva pričalo što ima novo u gradu, prevladala simpatija. Naprosto, sve je toliko veselila tetkina pripovijest o kaparama i uveliko već glumljena ljutnja na gospara Lukšu, da je i ona tako, makar i u pokoju, zavoljela junaka svojih priča. Ali nikada ona nije povjerovala da bi kapare mogle razrušiti Dubrovnik.
Nije tetka Lola bila blentava, bila je solidnoga obrazovanja, vidjela je svijeta, sa dundom Andrijom nekoliko je godina živjela u Peruu, jednu godinu proveli su u Zagrebu, imali su stan u Jurišićevoj, a za djevojaštva i mladosti često je sa sestrama i bratom putovala k rodbini u Beč, tako da se nikako za nju ne bi moglo reći da je bila od onih naših priprostih žena koje bi teško i zamislile da grm može naškoditi kamenu.
Ali jednostavno govoreći, ona je vrijeme doživljavala drukčije nego gospar Lukša. Njezin je bio kratak trenutak sadašnjosti, u kojem joj je Dubrovnik bio povlaštena životna pozornica, a Lukša Beritić je računao s vječnošću, i pripremao svoj grad za neko daleko, nedohvatljivo vrijeme. Tetku je to moralo iritirati: pored svega drugog, bila je i tvrda ateistkinja. Najtvrđa od svih Stublera, Bog je napustio njezin svijet čim se rodila. Pa joj se, možda, ni zato nije sviđalo gospar Lukšino pripremanje Dubrovnika za vječnost, za to daleko vrijeme u kojemu bi, po njezinoj ručunici, grmovi kapara mogli razjesti mire od grada.
Ruševina je, srećom, oko nas dovoljno, pa su tetka Lola i Laptalinka lako našle nova nalazišta kapara, nakon što ih je Lukša Beritić, uz pomoć vrijednih pionira i pionirki, počupao iz zidina i njihove okolice. Sve do kraja života – a umrla je u snu, ljeta 1974. – solila je i kiselila cvijetke i plodove ove čudesne samonikle biljke, koja najbolje uspijeva među suhozidima, u vapnu zidina, općenito među kamenovima koji su postavljeni ljudskom rukom. U njezinim plodovima okus je sjećanja, okus ljudskog vremena i vječnosti. Nema sumnje, zavodljiva metafora. Gospar Lukša, koji je grad čuvao i sačuvao od koječega drugog, a najviše od brze prolaznosti vremena, kao i od ljudi koji su, poput naše tetke Lole, živjeli u prolaznome Dubrovniku, ujedno je bio i čuvar metafora. Stoga me okus kapara uvijek i svugdje podsjeti na njegovu priču.
Miljenko Jergović
Sponzorirani članak