Ako volite pričati sami sa sobom i već mislite da ste malo ludi – nemojte, to je zapravo dobro

Ako vas netko čuje da pričate sami sa sobom, osobito ako u tom razgovoru koristite svoje ime, može vam biti jako neugodno. Nikakvo čudo, izgledate kao da halucinirate.

Svrha glasnog govora je komunikacija s drugim ljudima. Puno nas priča glasno sa samim sobom pa može li to biti normalno ili možda čak i zdravo?

Sami sa sobom razgovaramo cijelo vrijeme. Kad se pitamo gdje su nam ključevi, gdje smo skinuli cipele koje smo jučer nosili, često smo dubokoj, transcendentalnoj komunikaciji i nema nikoga okolo da nas čuje ili nam odgovori. Ovaj unutrašnji govor je ustvari zdrav i ima specijalnu ulogu u održavanju našeg duha.

Pomaže nam da organiziramo misli, planiramo korake, konsolidiramo memoriju i moduliramo osjećaje. Drugim riječima, pomaže samokontroli.

Efikasan način kontrole ponašanja

Glasni govor može biti produžetak tihog, unutrašnjeg govora uzrokovan kada je određena motorna komanda izazvana bez naše volje. Švicarski psiholog Jean Piaget promatrao je djecu od dvije godine koja počinju kontrolirati svoje radnje čim počinju razvijati govor.

Kada se dijete približi vrućoj površini, na primjer, reći će naglas “vruće, vruće” i odmaknuti se. Ovaj način ponašanja može se protegnuti i u odrasloj dobi.

Nehumani primati očito ne razgovaraju sami sa sobom ali je utvrđeno da svoje radnje kontroliraju aktiviranjem memorije koja je primjerena zadatku. Ako je zadatak vizualan, na primjer uzimanje banane, majmuni će aktivirati različitu regiju mozga nego kada slažu glasove u auditornom zadatku. Dok ljudi, testirani na sličan način, čini se, aktiviraju iste regije u mozgu bez obzira na vrstu zadatka.

Trenutak kad nam mozak postane kao majmunski

U fascinantnoj studiji, znanstvenici su utvrdili da naši mozgovi uveliko funkcioniraju kao majmunski samo ako prestanemo sami sebi govoriti, nevažno da li u sebi ili glasno. U pokusu, sudionici su morali ponavljati glasno zvukove koji ništa ne znače dok su rješavali vizualne i audio zadatke.

Budući da ljudi ne mogu reći dvije stvari istovremeno, mrmljanje ovih zvukova učinilo je da sudionici testa nisu mogli sebi reći što da rade da bi ispunili pojedini zadatak. U ovim uvjetima, ljudi su se ponijeli kao majmuni, aktiviranjem odvojenih vizualnih i zvučnih područja u mozgu za svaki zadatak.

Studija je elegantno pokazala da razgovor sa samim sobom nije jedini način kontrole ponašanja ali ga najradije koristimo. To ne znači da možemo uvijek kontrolirati ono što kažemo. Puno je situacija u kojima unutrašnji razgovor može postati problematičan. Kada sami sa sobom pričamo u tri ujutro, zapravo pokušavamo prestati misliti da bi mogli opet zaspati. Ali kada sebi kažemo – ne razmišljaj, zapravo misli počinju lutati, aktiviraju se sve misli i unutrašnji govor na jedan gotovo slučajan način.

Čitanje knjige sprječava unutrašnji govor

Ovu vrstu mentalne aktivnosti je teško kontrolirati ali je možemo suzbiti ako se fokusiramo na nešto sa svrhom. Čitanje knjige, sprječava unutrašnji govor na efikasan način, i to je najbolja aktivnost za relaksiranje misli prije spavanja.

Znanstvenici su utvrdili da ljudi koji pate od tjeskobe i depresije aktiviraju ove nasumične misli čak i kada rade nešto što s time nema veze.

Mentalno zdravlje nam ovisi o sposobnosti da aktiviramo misli koje se odnose na trenutni zadatak i suzbijemo mentalnu buku. Kada lutanje misli postane bez kontrole, ulazimo kao u stanje sna, pokazujući inkoherentni i sadržajno neprimjeren govor koji se može smatrati mentalnom bolesti.

Znak visokog kognitivnog funkcioniranja

Unutrašnji govor pomaže organizaciji misli i fleksibilnom prilagođavanju na zahtjeve za promjenom ali ima li išta posebno u govoru naglas? Zašto jednostavno ne zadržimo u sebi ako nema nikoga da nas čuje? Razgovor na glas sa samim sobom poboljšava izvršenje nekoga zadatka. To objašnjava zašto puno sportaša često to čini tijekom natjecanja, u krucijalnom času igre, da bi im pomoglo da ostanu fokusirani.

Sposobnost da jasno generiramo samoinstrukcije je jedna od najboljih osobina koje imamo za kognitivnu kontrolu i naprosto bolje funkcioniramo ako govorimo sami sa sobom, osobito na glas. Glasni govor, kada misli ne lutaju, može biti znak visokog kognitivnog funkcioniranja. Ne otkriva mentalnu bolest, nego nas čini intelektualno kompetentnijima.

Stereotip sumanutog znanstvenika koji priča sam sa sobom, izgubljenog u nekom unutrašnjem svijetu, može pokazivati genija koji koristi sve što mu je na raspolaganju da poveća snagu mozga, donosi telegram.hr.