Dužnici ne, jer baš zbog tog defekta prihvaćaju preskupo, pokazalo se lihvarsko financiranje od strane banaka. Kako zaraditi na kupnji stana na kredit, kada u uvjetima male inflacije i deflacije već zbog kamata plaćate stan 50 posto skuplje od njegove tržišne vrijednosti, i još su tržišne cijene pale, i još je porastao tečaj valute iz klauzule. Na stanovima su izgubili i špekulanti, oni koji su kupovali za gotovinu i tako ostvarivali popuste i do 30 posto. Niti jedan stambeni kredit u RH nije bio špekulativan i ne može biti špekulativan. Niti prvi, niti drugi, niti deseti. Iznenadio me moralni pad Borisa Lalovca, koji je počeo pjevati bankarske cajke, pa zbori o špekulativnim stambenim kreditima. U jednom trenutku iskreno sam pomislio da Boris Lalovac o financijama i monetarnoj politici nešto zna. I da Zoran Milanović ima iskrenu namjeru pomoći prezaduženim sugrađanima.
Kad tamo, umjesto značajne pomoći dužnicima, država poboljšava stanje banaka. Poslovne banke, HNB i Vlada svaku pozitivnu inicijativu okrenu u korist (stranih) poslovnih banaka. Tako je bilo kada je HNB oslobodio pričuvu banaka za kreditiranje.
gospodarstva, a onda su ta sredstva preusmjerena državi kao skupi krediti, koje država niti ne pokušava reprogramirati, da bi sve poslužilo kao izgovor zašto država mora popuštati poslovnim bankama. Slično monetizaciji autocesta, kao da se država obvezala nadoknaditi stranim bankama smanjenje prometa i dobiti, pa kada nema druge, država se skupo zadužuje kod tih istih banaka, a u svijetu je kapital jeftin i dostupan, neovisno o kreditnom rejtingu zemlje, do kojeg danas drže samo oni koji traže izgovor za uništavanje zemlje. Kada je Slavko Linić trebao ukinuti kamatu na kredite s valutnom klauzulom u švicarskom franku, on je fiksirao kamatu na 3,23 posto, tek toliko da spriječi odustajanje dužnika od daljnje otplate kredita. Slično banke pokušavaju inicijativu udruge Franak okrenuti u svoju korist. Kada se već upustio u zamrzavanje tečaja franka za obračun rata “kredita u švicarcu”, Zoran Milanović morao je postaviti 5,5 kuna za 1 CHF. Ovako je taj obračunski tečaj švicarca za kredite postavio na 6,39 kuna, što je već dotuklo mnoge, a ima za funkciju motiviranje onih koji plaćaju rate da to nastave. Neću se iznenaditi ako jednog dana saznamo da je Milanović fiksirao obračunski tečaj švicarca na 6,39 kuna na zahtjev banaka.
Loš kredit vodi se kao NPL – non performing loan, što se u slengu bankara interpretira kao krepano kljuse. Usprkos tome, banke pokušavaju Javnosti podvaliti terminologiju socijalne skrbi, da bi tako loše kredite utrpale državi, i o trošku svih nas očistile svoje portfelje. Provodi se široka kampanja da državni proračun preuzme nenaplativa potraživanja banaka. Uključene su poslovne banke, HNB, ministri i ekonomski analitičari pod kontrolom banaka. Dakle, sve vodi k tome da država preuzme niskobonitetne klijente banaka. U socijalnog radnika prometnuo se i Vedran Šošić. “Dužnici su vrlo heterogena skupina, pa ne postoji jedno rješenje koje bi bilo primjenjivo na sve.” – kaže nam Šošić. Možda su dužnici heterogena skupina, ali izjaviti da su “vrlo heterogena skupina”, to može doći iz heterogeno slabašnog intelekta, kojemu nedostaje intelektualna širina. Nikakvo čudo, siroti Vedran Šošić sav svoj radni vijek proveo je u HNB-u. Razvijao se uz Željka Rohatinskog i Borisa Vujčića, pa je još dobro ispao.
Neka se glavni bankari konačno izjasne Izvješće HNB-a za potrebe udruge Franak ne sadrži nikakvu analitiku po bankama, da problematične transakcije s maticama ne spominjemo. Svejedno, profesori Ivan Lovrinović i Drago Jakovčević dokazali su da totali po kvartalima ukazuju na to da banke nisu valutno pokrile kredite s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Dakle, banke su se upustile u špekulaciju i kada u svezi stambenih kredita spominjemo špekulacije, one se mogu pripisati samo bankama. Profesori Lovrinović i Jakovčević dokazali su da je u 2008. godini 70 posto zaduženja banaka (27,6 milijardi kuna) bilo pokriveno swapovima na kojima su domaće banke prikazale gubitak od 3,3 milijarde kuna, ali je zato dobit od tečajnih razlika u iznosu 3,5 milijarde kuna kanalizirana inozemnim maticama.
Želimo istaknuti da se međuvalutni swap prema međunarodnim računovodstvenim standardima knjiži izvanbilančno, što je možda stvorilo zabunu da je instrument popuno neprikladan za špekulaciju na deviznom tržištu, jer se tijekom njegovog trajanja uopće ne mijenja valutna struktura bilance niti je tome namijenjen. Što se tiče derivata, banke su sklapale ponajviše ugovore o međunarodnom swapu.” – izjavio je Bohaček, a mi valjda trebamo gledati fiktivno prebijanje banka/matica strogo kao međunarodnu transakciju. Ali, međunarodne transakcije moraju se prijaviti. “Swap je financiranje banke u jednoj valuti uz istodobni plasman druge valute na dogovoreni rok, a međuvalutni swap uopće ne mijenja valutnu strukturu bilance koja bi bila osnova za ostvarivanje rezultata s obzirom na tečajni rizik” – izjavio je za Večernjak Bohaček, a nas više ne zanima njegova udruga, za koju nismo sigurni predstavlja koga predstavlja, nego stav glavnih bankara. Znate, iskrivljavati značenje bilance i swapa, od transakcije do transakcije, tome treba stati na kraj. Bohaček nam podvaljuje suženu definiciju swapa, a mi smo sve više uvjereni da to nije bio takav swap, i da su tko zna kakvi derivati poslužili najprije za izvlačenje dobiti u inozemne matice.
Za relativiziranje svega pobrinuo se i Vedran Šošić. U Večernjakovom Obzoru ponavlja tvrdnje Zorana Bohačeka, ali niti on ne daje analitiku, a Bože sačuvaj da nam netko sa strane poslovnih banka ili HNB-a prezentira konkretne transakcije, uključujući derivate rizika na potezu “domaća” poslovna banka – inozemna matica. Šošić je previdio da smo u EU niti dvije godine i da poslovanje inozemnih matica u svezi “kredita u švicarcima” nije interna stvar ECB-a. Nije to niti danas. Naravno da je regulator u Hrvatskoj trebala biti HNB, ali je takav nadzor izostao, dijelom i zbog nesposobnosti u HNB-u da promet i igre s derivatima pravilno iščitaju. Da nije bilo tako, HNB bi nakon pritiska Javnosti otvorio podatke, ako takve podatke uopće ima.
Nameće se jedno logično pitanje. Ako banke, kako tvrdi Zoran Bohaček, nisu zarađivale na kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, zašto te kredite nisu konvertirale u povoljnije za njih i za dužnike? Zar nije interes banaka da klijenti lakše otplaćuju rate, i da se tako u ovoj zemlji poveća kupovna moć i potrošnja? Više posla za nas, veća kupovna moć, više posla za banke, bolje i za matice. Ispada da je bankama svejedno koja je valutna klauzula u pitanju, pa kad je već tako, svedimo preostale glavnice kredita na valutnu klauzulu u euru, konverzijom po početnom odnosu. Banke mogu pozicije švicarca svesti na štednju klijenata, i razliku krasno pokriti s danas jeftinim eurima. Jesu li strane banke tu da namjerno guše ovu zemlju? Postavlja se pitanje naše tolerancije, da ovakve strane banke zadrže koncesije u Hrvatskoj, napose one koje garantiraju promet i dobit.
/Tvrtko Dolić/