U kakvoj je sada poziciji Republika Hrvatska nakon rasprave održane u prošlu srijedu po pitanju ulaska u schengensku zonu?
- Hrvatskoj je s posljednjeg ovogodišnjeg plenarnog zasjedanja Europskog parlamenta poslana snažna i nedvosmislena podrška za ulazak u Schengen. Rasprava o Schengenu održana je na inicijativu moje političke grupe, Progresivnog saveza socijalista i demokrata, čiji je predsjednik Gianni Pittella jasno poručio da u EU ne može biti država prvog i drugog razreda te da svatko tko poštuje schengenske kriterije izravno ulazi u schengenski prostor.
Jasna podrška Hrvatskoj, ali i onima koji su spremni zloupotrebljavati pitanje zajedničke vanjske granice za nametanje nekih drugih ciljeva.
Hrvatska, prema posljednjoj evaluaciji Komisije provedenoj krajem studenog, trenutačno ispunjava 68 od ukupno 98 preporuka koje treba zadovoljiti da bi ukupna evaluacija Komisije bila pozitivna. Očekujem da do kraja 2018. to i ostvarimo te tijekom 2019. godine preuzmemo odgovornost upravljanja najduljom vanjskom granicom EU.
Treba ponavljati, da se ulaskom Hrvatske u Schengen ukida nadzor na tzv. unutarnjim granicama, odnosno granicama Hrvatske prema članicama Europske unije, Sloveniji i Mađarskoj. U tom slučaju pravila EU o strožim graničnim kontrolama primjenjivala bi se isključivo na hrvatskim granicama prema našim susjedima koji još uvijek nisu članice EU.
Druga važna činjenica govori da Europljani svake godine u Schengenskom prostoru ostvaruju oko 1,25 milijardi putovanja. EU bez unutarnjih granica donosi bitne koristi gospodarstvu. To je posebno važno za Hrvatsku kao izrazito turističku zemlju jer većinu naših gostiju čine državljani EU koji će lakše, s manje kontrola i manje čekanja na granicama, moći doći u Hrvatsku.
Je li poznato kada će 17 milijuna europskih otočana dobiti teritorijalno priznat status? Prijedlog je usvojen, kada bi se trebale izraditi statistike, odnosno integrirati ih u "krilo Europe"?
- Projekt integriranja otoka u „krilo Europe“ nije niti jednostavan niti brz, ali sa zadovoljstvom mogu potvrditi da izvrsno napreduje. Osnivanjem Međuskupine za otoke popunili smo institucionalni vakuum pa danas po prvi puta u povijesti Unije imamo radno tijelo koje je ciljano posvećeno otočnoj problematici.
Upravo je Međuskupina iznjedrila Rezoluciju o posebnoj situaciji otoka kojom se pozvalo Komisiju da, između ostaloga, uvede „otočnost“ kao kriterij pri raspodjeli sredstava te uspostavi ured za otoke. Raspoloženje prema otočnoj agendi u Bruxellesu je pozitivno i opravdano je očekivati da će nova kohezijska politika biti prilagođena potrebama otočana.
Jedan od razloga mog optimizma je i nedavni razgovor s povjerenicom za regionalni razvoj Corinom Crețu koja se složila sa mnom da nitko u EU ne smije biti ostavljen po strani, pogotovo ne područja koja trpe zbog svoje zemljopisne zakinutosti.
Nedavno sam zajedno s dvoje kolega iz Međuskupine uložio amandman na godišnji proračun EU u sklopu projekta „Jačanje suradnje oko klimatske akcije na otocima unutar i izvan EU kroz stvaranje otočnog identiteta". Taj amandman osigurao je dva milijuna eura za veću energetsku neovisnost europskih otoka, a Komisija je izrazila spremnost povećati taj iznos za još 10 milijuna eura.
Ukratko, europski vjetrovi konačno pušu u povoljnom smjeru za otoke i radim na tome da tako i ostane.
Lastovo je jedan od otoka Dubrovačko-neretvanske županije kojeg ste uspjeli istaknuti u Vašem programu, postoje li pozitivne naznake i za otoke u dubrovačkom arhipelagu u smislu razvojne infrastrukture, u prvom redu kanalizacijske. Primjerice, poznato je da su radovi u vezi mehaničkog pročistača na elafitu Šipan u fazi provođenja i odvijaju se na državnoj parceli, no sam projekt teče prilično sporo. Kolike su šanse da se prepoznaju potrebe i drugih manjih otoka na razini EU, da im se posveti više pažnje, neki su i nacionalni parkovi (Mljet) i da se spriječi masovno iseljavanje, jer je neminovno spoznati da to znači gašenje autohtonosti našeg kraja.
- Lastovo je dio Water Saving Challenge (WaSaC) projekta koji je koncept „pametnih otoka“ stavio u praksu. Cilj mi je bio okrenuti mikrofon prema onima koji moraju biti glavni protagonisti otočnih politika: otočanima. Tko to ima više iskustva da govori o racionalnom upravljanju vodom nego oni koji stoljećima uspješno preživljavaju u svakodnevnim uvjetima oskudnih resursa?
Otoci su izvor nevjerojatne snalažljivosti i inovativnosti kojima treba dati prostora. Drago mi je da su u ime Hrvatske Lastovo i Vis dio ove međunarodne priče koja okuplja još šest otoka iz Grčke, Irske i Francuske.
Svakako bih volio da se u budućnosti projektu pridruži još hrvatskih, pa tako i dubrovačkih, otoka. Potencijala nam u tom smislu svakako ne nedostaje. Međutim, potrebe otočana moramo prvo prepoznati na nacionalnoj razini.
Učinkovitost europskih razvojnih strategija ovisi, s jedne strane, o europskoj sposobnosti da prepozna dugoročne potrebe te s druge strane o regionalnoj i nacionalnoj sposobnosti da povuče sredstva. Na žalost, Hrvatska za sada ne pokazuje zavidnu sposobnost povlačenja sredstava koja su joj na raspolaganju i tu nas naša fragmentirana i letargična javna uprava kontinuirano koči. Ne bih volio da nastavimo s neodgovornim inzistiranjem da će nam isključivo Unija riješiti probleme jer to nije napravila za niti jednu zemlju članicu. Niti ne treba.
Postoje li konkretni podaci o iznosima sredstava iz kohezijskih fondova namijenjenih za svrhu olakšanja života otočana?
- Kohezijska sredstva najveći su pojedini izdatak zajedničkog europskog proračuna i držim da je važno otkloniti svaku nejasnoću oko toga kako se ta sredstva raspodjeljuju. Komisija, temeljem podataka dostavljenih od svake države članice, određuje samo opće dugoročne ciljeve, ali ne i specifične ciljeve poput olakšavanja života otočana.
To je zadatak država članica, koje kroz vlastite strategije usmjeravaju europska sredstva gdje smatraju potrebnim. Radi se, dakle, o vrlo decentraliziranom sustavu koji kreira okvir unutar kojeg zemlje članice imaju slobodu rješavanja vlastitih problema.
Na Hrvatskoj je da život na otocima odredi kao svoj strateški cilj i počne poticati regionalne i lokalne samouprave da povlače europska sredstva s tim ciljem.
To nas, međutim, dovodi do ozbiljnog hrvatskog problema u kojem središnja država ne vjeruje lokalnim rješenjima za lokalne probleme. Situacija u kojoj država centraliziranom rukom s jednog mjesta rješava probleme jedinica lokalne samouprave pogađa i otočne i kopnene zajednice. To je opći problem javnog upravljanja u Hrvatskoj kojem je iznimno potrebna racionalna decentralizacija.
U ovom trenutku općine, bez obzira jesu li okružene morem, planinama ili ravnicama, nemaju poluge koje su im potrebne da razviju i implementiraju rješenja. Za promjene koje su nam potrebne ne moramo ići dalje od vlastitog dvorišta.
Koji je Vaš sljedeći korak, kao onoga koji predstavlja otoke na razini Europe?
- Provođenje WaSaC projekta je prvo na rasporedu. Početkom veljače u Bruxellesu, a potom i u Zagrebu, predstavit ćemo rezultate projekta u obliku priručnika koji će predstaviti modele štednje vode koristeći inovativne tehnologije i politike. Objavom priručnika posao nije gotov i slijedi intenzivan period promicanja rješenja koje su kreirali sami otočani.
Ono što me posebno veseli je što je osam otoka uključenih u projekt već dogovorili nastavak suradnje te vjerujem da WaSaC ima dugu i uspješnu budućnost ispred sebe.
Također, trenutno sam fokusiran i na rad Europskog otočnog energetskog foruma koji bi uskoro trebao raspisati natječaj za tzv. „otočno tajništvo“, a koje će izraditi propozicije natječaja za raspodjelu trenutnih dva milijuna eura za energetsku neovisnost otoka. Želim vidjeti što više prijava iz Hrvatske ali i povećanje ukupnog iznosa sredstava namijenjenog otocima. I jedan i drugi zadatak okupirat će većinu mog vremena u nadolazećem periodu.
Trumpova izjava 'I dalje ne ulazim u podjele. Ja samo priznajem glavni grad.' na konkretan način je održanje predizbornog obećanja, ali koliko je s druge strane takva izjava radikalan potez kad znamo da je Moskva prije samo par dana dala podršku Palestini. Je li ovo neki novi oblik Hladnog rata i što bi u političkom smislu, kad znamo da je EU također zauzela stav suprotan američkom predsjedniku, značilo da Jeruzalem bude priznat kao glavni grad Izraela?
- Kažu kako je status Jeruzalema najteže rješiv problem u sukobu koji se često opisuje kao najteže rješiv na svijetu. Nijedna američka administracija, bez obzira na to koliko proizraelska bila, s razlogom nije mijenjala svoju politiku prema tom gradu u skoro 70 godina od osnivanja Izraela.
Američki predsjednik Trump odustao je tako od konsenzusa međunarodne zajednice koji je trajao desetljećima. A on je glasio: status Jeruzalema trebao bi se riješiti tek u okviru konačnog rješenja izraelsko-palestinskog konflikta. Dokle god rješenje tog konflikta ne bude na stolu, Jeruzalem ne smije biti proglašen glavnim gradom Izraela. Pariški klimatski sporazum, sporazum o Transpacifičkom partnerstvu, američka imigracijska politika, članstvo SAD u UNESCO-u – koje je američki predsjednik redom otkazao – jasni su dokazi unilateralne agresivnosti Trumpove administracije na međunarodnoj sceni.
Dakle, govoriti o novom Hladnom ratu između Washingtona i Moskve čini mi se nedovoljno precizno budući da Trump antagonizira odnose i s dojučerašnjim američkim saveznicima poput EU, premda ne treba osporavati da smo, neovisno o Trumpu, posljednjih deset godina svjedočili postupnom zahlađivanju i rusko-američkih odnosa. Nažalost, priznavanje Jeruzalema glavnom gradom Izraela za posljedicu će kratkoročno imati očekivano nasilnu vrstu prosvjeda. Ne treba zaboraviti da su zadnje dvije intifade krenule su iz Jeruzalema i odnijele nekoliko tisuća žrtava. Dugoročno, ovo bi moglo biti kobno za rješenje o dvije države.
Kako se cijela ta situacija može odraziti na Hrvatsku? Jasno je da se u smislu političkog odlučivanja zauzima jedinstven stav na razini Europe, ali kako je poznato da je primjerice, Češka izašla iz tog dozvoljenog okvira politike EU i priznala zapadni Jeruzalem, može li se nešto slično dogoditi i s Hrvatskom?
- Hrvatska nije direktno uključena u sukob na Bliskom istoku, ali može itekako osjetiti posljedice svakog pogoršanja odnosa na tom prostoru. Dovoljno se sjetiti nedavnih ratova u Siriji i Iraku i učinka izbjegličkog vala na (ne)funkcioniranje institucija EU. Hrvatska je itekako bila izložena lutanjima EU politike, ali srećom bez težih posljedica.
Vanjska politika EU treba konsenzus da bi efikasno djelovala prema žarištima regionalnih i svjetskih kriza. Međutim, nije neobično da jedna ili više članica u nekom pitanju zauzme stav suprotan ostatku bloka. Sjetite se da pet članica EU npr. do danas nije priznalo neovisnost Kosova.
Svakako se primjećuje kako je ulaskom u EU i NATO Hrvatska ispunila svoje glavne vanjskopolitičke ciljeve bez da je definirala nove i usmjerila resurse u njihovo ostvarivanje. U takvom nedostatku orijentiranosti na međunarodnoj političkoj sceni ne iznenađuju toliki problemi koje imamo u vanjskoj politici. Svakako ne bi bilo dobro da se zbog toga nađemo u lošem društvu država sve poznatijih po odbacivanju mnogih standarda i vrijednosti na kojima počiva europski projekt.
Ima li smisla cijela ta "šahovska igra" kada je poznato da terorističke organizacije traže samo mali povod za nove napade?
- Ovdje se radi o tome je li bilo potrebno od strane najutjecajnije države svijeta jednom grubom vanjskopolitičkom provokacijom dodatno ugrožavati ionako napete odnose u izrazito nestabilnom prostoru.
Novija povijest Bliskog Istoka zapravo je povijest progresivnog nasilja u kojem su zbog vlastitih interesa svoje prste uvelike imale mnoge velike sile.
Koliko je izvjestan stvarni sukob ili je moguće rješenje u smjeru dvije države ili će se pak po uzoru na dosadašnju američku vanjsku politiku prolongirati cijela situacija i proraditi tiha diplomacija?
- U međunarodnoj politici često je moguće predvidjeti razvoj događaja, ali moram priznati kako je to postalo vrlo teško Trumpovim ulaskom u Bijelu kuću. Na žalost, posljedice nepredvidljivosti nove američke administracije vidimo od Pacifika do Bliskog Istoka.
Tradicionalni europski saveznik postaje sve manje predvidljiv i pouzdan. Ali koliko god to imalo negativnih implikacija, držim da ima i nekih pozitivnih.
Predugo smo u Europi uzimali zdravo za gotovo američku prisutnost. Vojnu i svaku drugu. Propuštali smo, između ostalog, izgrađivati vlastite obrambene i sigurnosne kapacitete, a čije je slabosti savršeno jasno razotkrila nedavna izbjeglička kriza.
Čak i ako Trump, pod pritiskom sve učestalijih skandala ili poraza na izborima svejedno, napusti Bijelu kuću u doglednoj budućnosti, poučena ovim iskustvom EU bi trebala intenzivirati planove o obrambenoj uniji te vlastitim snagama autonomnije štiti područje mira, suradnje i prosperiteta koje je uspješno širila gotovo sedam desetljeća.
Ured zastupnika
Ured zastupnika
Ured zastupnika
Ured zastupnika