Akvakulturom protiv gladi u svijetu

Klimatske promjene, razvoj industrije i urbanizacija, povećanje cijena hrane i političke nestabilnosti mogu dovesti do veoma rizične situacije u osiguravanju hrane za svjetsku populaciju. Vrhovne organizacije država postaju svjesne važnosti proizvodnje hrane koja će biti dostupna svima, dugoročno održiva i koja će zadovoljiti sve nutritivne zahtjeve. 

S obzirom na globalni trend urbanizacije predviđa se da će do 2050. godine 70 posto stanovništva živjeti u gradovima, a osobni dohodak će se povećati.

S povećanjem primanja ljudi imaju tendenciju konzumirati više hrane životinjskog porijekla te se predviđa da će drastično porasti potražnja za ribom i piletinom. 

Ograničenost kopnenih resursa

Proizvodnja hrane do sada se najviše oslanjala na kopnene resurse. Međutim, zbog razvoja gradova i posljedica klimatskih promjena, poljoprivrednih zemljišta sve je manje te su ona ograničena količinom proizvodnje. Procjenjuje se da će s porastom populacije do 2050. biti potrebno proizvesti dodatnih 80 milijuna tona hrane. 

Uzgoj stoke i peradi zahtjeva prostor na kopnu koji je ograničen te dolazi do ispuštanja velikih količina ugljikovog dioksida i metana u atmosferu. Oni su jedni od stakleničkih plinova te imaju utjecaja na globalno zagrijavanje.

Daleko je lakše i povoljnije za sam planet uzgojiti toliku količinu ribe nego na primjer svinjetine ili govedine. Ako se dobro upravlja proizvodnim procesom, akvakultura ima minimalan utjecaj na okoliš i ne predstavlja prijetnju budućim naraštajima.

Održiva proizvodnja hrane

Sve veća potražnja za ribom ne može se osigurati putem ribarstva jer izlov prirodnih populacija ima svoje granice. Malo više od polovice ribljih stokova nad kojima se vrši monitoring trenutno je eksploatirano do krajnjih granica, a četvrtina stokova je prelovljena ili na rubu nestanka. 

Proizvodnja morskih proizvoda koji dolaze iz ribarstva već godinama iznosi oko 90 milijuna tona. Prema stanju ribljih stokova evidentno je da se taj broj ne može povećavati jer inače prijeti kolaps ribarstva. Tržišne zahtjeve za morskim plodovima neminovno će morati zadovoljiti akvakultura.

Zadnjih dvadeset godina akvakulturna proizvodnja porasla je s 42 milijuna tona koliko je iznosila 2000. na 106 milijuna 2015., čime je premašila proizvodnju iz ribarstva.

Prema procjeni Svjetske banke do 2030. će 62 posto ribe dolaziti iz uzgoja te će akvakultura imati važnu ulogu u osiguravanju održivog izvora bjelančevina u najsiromašnijim dijelovima svijeta. 

Za razliku od iskorištenih kopnenih resursa, nepregledna prostranstva mora i oceana imaju veliki potencijal za povećanje proizvodnje hrane. Uzevši u obzir sve činjenice dolazi se do zaključka da je akvakultura ključ održivog uzgoja i proizvodnje hrane u budućnosti.

Sanja Grđan