ALJOŠA LADAŠIĆ, HUMANITARAC I DUBROVAČKI ZET: Pomaganje ljudima u nevolji učinilo me boljom osobom!

Kao obučeni pripadnik za jedinice koje sudjeluju u žurnom odgovoru na katastrofu pri Crvenom križu, Aljoša je bio jedan od članova koji je 2010. godine otputovao čak na dvije misije zaredom, na Haiti kojeg je te godine pogodio strašan potres te u Tanzaniji koju su također te iste godine bile uništile poplave. Na Haitiju je Aljoša proveo tri mjeseca, dok je u Tanzaniji bio mjesec dana, a za oba iskustva govori kako su ostavila dubok trag u njemu.

'Kada ste tamo, odjednom vam se promijene životne vrijednosti. Najzanimljivija iskustva su mi bila s djecom koju sam tamo susreo. Vi ne biste vjerovali kako se oni sami zabavljaju. Radili su igračke od platičnih boca i svega što su pronašli. Uopće nisu od odraslih tražili pažnju već su se sami igrali. Primjetio sam i kako su se ljudi puno više držali zajedno nego što je to slučaj kod nas, puno više si pomagali', prisjetio se Aljoša.

Naočale od etikete na boci

Igra i osmijeh u svakom dijelu dana

'Djeca su se uvijek okupljala oko nas, vjerovatno smo im bili zanimljivi i stalno su nas pratili. Sjećam se kada smo postavljali špine za vodu u kampove oni su trčali oko nas i svi su nosili po ciglu kako bi napravili podlogu za špine. I ono što me posebno oduševilo je bilo to što su svi imali osmijeh od uha do uha. Toliko se vesele i smiju najobičnijoj sitnici', ispričao nam je Aljoša kako je u svoj nesreći koja ih je pogodila dječja radost bila pokretač za naprijed.

Svi za jednog, jedan za sve

'Na Haitiju je potres bio strašno jak, pogotovo u Leoganeu gdje je bio epicentar i gdje smo mi bili smješteni, ali škole su funkcionirale, naravno ne u smislu kao kod nas, već to su bile škole napravljene na livadama ili u šatorima. I unatoč takvim uvjetima djeca bi svakodnevno pješačila kilometrima u školu. Tu se vidi njihova nevjerojatna želja za životom. Potres je doslovno sve porušio, nikakva infrastruktura nije bila ostala, a zanimljivo je to kako su samo neke drvene kuće ostale stajati na mjestu.'

Škole na livadama

Kada dođe do nekakve katastrofe, Aljoša objašnjava kako je najbitnije ljudima omogućiti pitku vodu.
'Obučeni smo da bi mogli samostalno djelovati s uređajima za pročišćavanje vode', ističe dodajući kako je nakon potresa ili poplave stanovništvo pretežno prisiljeno spavati u šatorima.
'Praktički spavaju na podu, na madracima. Hrana se međusobno dijeli, jede se ono što se ima, a najviše je to bila riža i banane na sve načine'.

Nakon šest mjeseci na području pogođenom teškom katastrofom tkz. 'emergency response' prestaje i onda se kreće s projektima obnove koji mogu trajati od godinu dana do deset godina. Svaka jedinica koja obuhvaća otprilike od 6 do 10 ljudi na misiji ostane oko mjesec dana.
'U našem slučaju je bilo tako da je dio tima radio na pročišćivačima za vodu dok je ostatak tima stanovništvu pokušao objasniti i pokazati one najosnovnije higijenske uvjete. Također, radili smo i poljske wc-e po kampovima.'


Za sporazumijevanje volonteri su na usluzi imali prevodioce. Međutim, na Haitiju je bilo malo 'zeznuto', prisjeća se Aljoša jer se tamo priča kreolski, jezik koji je izveden iz francuskog, tako da su kombinirali malo engleskog i francuskog. Ali nakon dva mjeseca nije više bilo problema u komunikaciji.

Aljoša se i u budućnosti namjerava odazvati pozivu Crvenog križa za pomoć ukoliko do toga dođe. Iskustva koje je doživo kaže da su mu promijenila kut gledanja na život, te ističe kako je onaj osjećaj kad pomažete nekome koga je snašla tako velika nevolja jednostavno neprocjenjiv. 'Obuzme vas i čini vas boljom osobom', naglašava dodajući kako je jako teško napraviti usporedbu s našim i njihovim svijetom. 'To su jednostavno dva različita svijeta', istaknuo je.


'Ljudi jednostavno moraju tamo otići i svojim očima vidjeti te srcem osjetiti ono što oni, posebno ta djeca, sve proživljavaju. Vjerujem kako bi onda više cijenili živote koje ovdje žive', zaključio je Aljoša koji osim što je članom Civilne zaštite i Crvenog križa ujedno je i predsjednik udruge Eripio (lat. spašavanje) koja se temelji na promicanju tehnika i vrijednosti civilne zaštite. Upravo zbog želje za pomaganjem drugima u nesreći osnovana je ova udruga koja ima sjedište u Rijeci.
Udruga broji nekih 80-tak članova i većinom su to volonteri civilne zaštite ali ima i izviđača, pripadnici Crvenog križa, razvojačeni branitelji, te većina njih može djelovat kao jedinice za istraživanje u ruševinama, spašavanje na vodi, neki rade logistiku. Uglavnom je riječ o članovima koji su prošli specijaliziranu obuku.
Aljoša nam je kazao kako je Udruga dosad organizirala nekoliko pokaznih vježbi na području Rijeke te su održali i logističku potporu HVIDRI Gorski kotar. Dvoje članova je prošle godine bilo na misiji u Kosovu kako bi obučavali njihove ljude u situacijama vezanim na katastrofe. Ubrzo planiraju napraviti vježbu 'Spašavanje i škole', a cilj im je, obzirom da je Aljoša riječku adresu zamijenio dubrovačkom, napraviti i pokaznu vježbu u Konavlima.