ANA KONJUH: Pokušavam svaki trenutak biti sa sestrom!

– Znala sam već dvije godine da se to treba obaviti. Možda mi je dobro i došlo da se zbog te operacije malo odmorim od napornog ritma. Ali sada sam odmorila, već sam se jako zaželjela mečeva – rekla nam je Ana.

– Operacije je uvijek neko zadnje rješenje. Zanimljivo, bol nije imala u treningu nego samo u službenim mečevima. To nas je zbunjivalo. Doktori su objasnili da je tijelo u drugom stanju kad igra pravi meč u odnosu na rekreativni meč. Da se mišići drugačije ponašaju. U laktu se istrošila hrskavica pa se trljala kost o kost, bila je tu i jedna izraslina i divlje meso veličine graška koje je sputavalo punu ekstenziju ruke. Po svemu sudeći je to sada prošlost, ali ne možemo biti sigurni do prvog pravog turnira – rekao je tata Mario.

Jeste li se bojali za nastavak karijere?

– Nije to ništa došlo najednom. Trajalo je oko dvije godine, na kraju je ona sama forsirala. Rekla je: “Mama to neće proći, moram to operirati”. Jako je bitno koliko ona vjeruje da je to riješila – odgovorila je mama Iris.

Godinu dana starija sestra Antonia bila je teško bolesna, dijagnosticirana joj je rijetka upala mozga. Dok je ležala u bolničkom krevetu nije mogla komunicirati, nije prepoznavala ljude oko sebe. Roditelji su bili u strahu, kao i Ana te njezine druge sestre, starija Andrea i najmlađa Antea. Ani je tada bilo jako teško igrati, no obitelj je vjerovala, molili su se za oporavak svoje Antonije, dok je Ana sve svoje pobjede posvećivala bolesnoj seki.

– Dok sam bila u bolnici nisam ni znala, nisam bila svjesna ničega. Kasnije kad sam čitala novine saznala sam za to. I mama i tata su mi rekli za sve Anine pobjede. Sad kad je osvojila juniorski Australian Open, suze su mi navrle na oči – kazala nam je Antonia koja je prošla težak životni put, sada je čudom ozdravila i moći će sa sestrom proživjeti još puno lijepih životnih i teniskih trenutaka. Putovati s njom i na neki turnir...

Članak u cijelosti pročitajte OVDJE.