Intervju iz tiskanog izdanja
Glorije prenosimo u cijelosti.
Je li točno da ste u te tri godine zaradili 5,3 milijuna kuna?
Ne znam kako su u Turističkoj zajednici Hrvatske došli do te računice i što su sve zbrajali, ali u mene nije investirano pet milijuna ničega već se ulagalo u promociju Hrvatske. U te tri godine puno se i radilo i putovalo i znam da to sve košta, ali to nije novac koji sam ja dobila. A masu stvari sam napravila i nauštrb svog honorara. Primjerice, za spot 'Ples sa sabljama', koji se snimao na Korčuli, nisam uzela ni za benzin. Da ne kažem koliko se moj suprug naradio besplatno u studiju, jer je moj životni partner i htio mi je pomoći da sve što bolje napravim. Pročitala sam i da se morala kupovati posebna hrana za violončelo. Ali nisam to ja izmislila. Violončelo je vrlo skup instrument i svi violončelisti na svijetu traže za njega dodatno sjedalo jer bez obzira na zaštitnu kutiju nitko vam ne može garantirati da se na putu neće polomiti. Moj prijatelj, kojeg sam htjela angažirati za nastup u Dubrovniku, tražio je dodatno sjedalo i za harmoniku.
Niko Bulić
Koliki su bili vaši honorari?
Između 19 i 25 tisuća kuna, ovisno o nastupu, ali to je bruto iznos od kojeg treba oduzeti porez i sva davanja, jer je svaka kuna išla preko računa, a morala sam pokriti i troškove menadžera, ton-majstora, novih žica, gudala, raznih 'pedala' i drugih tehničkih pomagala, kao i snimanja pjesama u studiju te konačno i haljine u kojima sam nastupala. Sve to košta i sve sam to sama plaćala. Tako da mi je na kraju od svakog nastupa ostalo nekoliko stotina eura.
Između redaka može se iščitati posebna naklonost bivšeg direktora HTZ-a Nika Bulića prema vama.
Već dvije godine slušam tračeve da mi je Niko Bulić ljubavnik. Kad sam prvi put to čula, sjela sam doma s Vladom i rekla mu što se dešava. Na što mi je on odgovorio: “A što si očekivala? On je muškarac, a ti si mlada žena“. S tim živim već dvije godine, nije mi ugodno ali to je totalna glupost.
Kako biste definirali svoj odnos s Nikom Bulićem?
Imali smo odličan, ali vrlo profesionalan odnos. Naravno, kad s nekim putuješ dvije i pol godine, na neki način ga i upoznaš. Taj je čovjek za mene napravio puno. Pružio mi je ruku kao mladoj umjetnici i dopustio mi slobodu izražavanja. I taj je naš odnos bio čist kao suza. Da, nekoliko puta smo popili kavu na aerodromima dok smo čekali avion. Bili smo nekoliko puta i na večeri, za što sam uvijek rekla Vladi. Gospodin Bulić poznaje mog supruga i s njim bi, kad god bi me nazvao, razgovarala s Vladom. A i ja sam se nekoliko puta čula s gospođom Dubravkom, njegovom suprugom.
Zašto vaš suprug nikad nije išao s vama na ta putovanja?
Što bi se tek tada govorilo o razbacivanju novca? Evo, vodila je i muža! Sjećam se jednog trača koji je izašao u novinama dok smo bili u Brazilu – da direktori i direktorice vode svoje žene i muževe na takva putovanja. Amelia Tomašević, direktorica Turističke zajednice Zagreba, nema muža, a direktor Bulić nikad nije na putovanja vodio obitelj. Nije on takav čovjek. Doživjela sam ga kao izuzetno pametnog, elokventnog i predanog svom poslu. Ništa mu nije bilo teško napraviti, pa ni zasukati rukave i slagati knjige na našem štandu.
Znači, nije on uzrok napisa o vašoj rastavi?
Nisam glupa žena i potpuno mi je jasno da sam žrtva neke treće strane. Ako je Niko Bulić smijenjen, kako bi njegov uspjeh mogao živjeti dalje? Apsolutno mislim da sam u tom sukobu kolateralna žrtva. Da, bila sam ovo ljeto mjesec dana odvojena od muža, ali zato što sam radila. Znam da se može pomisliti – mlada je, zgodna, imala je priliku, imala je ljubavnika koji je bio lud za njom i uzela je novac – ali to nije istina.
Kako je na te priče reagirao vaš suprug?
Vlado sve to razumije jer mi je ponajprije dobar prijatelj i čovjek u kojeg se u svemu mogu pouzdati. Neki ga je dan nazvao Zrinko Tutić i pitao je li moguće da je Ana našla nekog starijeg od njega pa su se i našalili. Znate, kad sam imala 15 godina, moja mama je svirala u Mariborskoj filharmoniji, gdje sam joj se i ja pridružila. Čim sam došla u Maribor, preventivno me povukla za uho i rekla: „Slušaj me dobro. Da se nikad nisi petljala s bilo kime iz ovog, a ni iz bilo kojeg drugog orkestra jer ću te ja dohvatiti. Gdje radiš, nema mjesta za išta drugo. Posao mora biti samo posao.“ Toga se držim cijeli život.
Jeste li iz cijelog slučaja izvukli kakvu pouku?
Privatno da. Stalno sam mislila da svoju intimu moram podijeliti s javnošću i svakome pokloniti pažnju. Uvijek sam bila iskrena prema novinarima i odgovarala na svako njihovo pitanje, ali sve ima svoje granice. Ne mogu razumjeti da nakon što novinaru kažem kako nije istina da se razvodim, novine u kojima radi stave na naslovnicu sliku Vlade, mene i našeg sina te naslov da je našoj ljubavi došao kraj. Pri tome je ta slika stara dvije- tri godine i mom sinu na njoj nisu zamućene oči kao nečijoj drugoj djeci. Sreća da Darian još ne zna čitati pa se samo veseli kad vidi tatine i mamine fotografije u novinama. Ali krenuo je u školu i zašto da ga netko krivo gleda jer je čitajući novine stekao zaključak da mu je mama uzela puste novce i da ima ljubavnika kad to nije istina. Nakon svega mogu samo reći da ću odsad jako paziti kad ću se slikati sa svojim djetetom, pa čak i suprugom. Ako mi zbog toga otkažu intervjue, neka.
A poslovno?
Nema toga što ne bi napravila za promociju svoje zemlje. Konačno, i na svojim komercijalnim koncertima, kao što je to bio slučaj u Kini, tražim da se iza mene na pozornici prikazuje neki spot vezan za Hrvatsku. Što ne plaćaju hrvatski porezni obveznici već strani organizatori. Naravno da me malo zaboljelo što me nisu zvali da odsviram 'Odu radosti', himnu Europe, pri ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Ali s druge strane, angažiraju me na nekim diplomatskim događanjima kao nedavno u Poljskoj ili Azerbajdžanu. Zasmeta i kad te negdje ne pozovu, a onda te za to isto događanje angažiraju Egipćani. Pa si ponosan kad ti priđe jedan Michael Tenzer, generalni direktor britanske putničke kompanije Thomas Cook, pozove te na godišnji skup svojih 2000 touroperatora u Berlin i pošalje kamion s golemim ekranom da bi se za vrijeme mog sviranja mogle vidjeti ljepote Hrvatske, a ne Njemačke. Zato mi je baš žao da se ne koristi nešto što je stvarno dobro napravljeno, kao što je DVD 'World Classics & Croatian Beauties'.
Što se s njim dogodilo?
Ne bih znala na to odgovoriti, ali je činjenica da se ne koristi. A mogao bi biti sjajan dar. Baš me neki dan pedijatar moga sina pitao može li pustiti 'Odu radosti' na svjetskom skupu pedijatara koji organizira. Rekla sam mu da može, ali da se mora javiti HTZ-u jer taj je DVD njihovo vlasništvo, iako su na njemu pjesme s mog albuma 'Expression'. Za naše suradnje uvijek sam i u Turističkoj zajednici Zagreba i HTZ-u rado bez naknade ustupala svoju glazbu koja je korištena za videoprojekcije i CD-e. Jedino sam dobila 1000 eura za svaku pjesmu na spomenutom DVD-u jer se trebalo plasirati u sve krajeve svijeta pa su u startu željeli regulirati autorska prava. Za pjesme koje su posebno naručili samo su snosili svoje troškove.
Kako je završila vaša suradnja s HTZ-om?
Lani je moja suradnja s HTZ-om već prirodno bila pri kraju. Ostala je još 'Oda radosti' i nekoliko koncerata koje sam se obvezala besplatno odraditi. Kad sam čula da je za direktoricu izabrana Meri Matešić, bila sam baš sretna jer je riječ o mladoj ambicioznoj ženi, a danas to nije lako biti. Ali na sastanak na koji sam bila pozvana čim je ona preuzela tu dužnost, na žalost, nisam mogla doći jer nisam bila u Zagrebu, a zatim je stigao mail s obaviješću o otkazivanju suradnje zbog smanjenja troškova. Nije mi stigao u najsretnijem trenutku jer sam nedugo prije toga kupila plazme, televizore i madrace te dala oličiti jedan odjel u Klaićevoj bolnici da djeca ne gledaju crtiće na televizorima na kojima slika preskače i računala sam na taj novac. Često sam se pitala: „Bože dragi, zašto mi to činiš? Ja dajem svoj zadnji novac, a onaj na koji sam računala neću dobiti.“ Ali sam se tješila činjenicom da sam zdrava i da su svi moji dobri, a za sve drugo je lako.
Je li spot za 'Odu radosti' baš trebao biti tako grandiozan i sniman po cijeloj Hrvatskoj?
Spot se snimao na puno lokacija da bi se snimljeni materijal, osim u njemu, mogao koristiti i za druge videospotove HTZ-a. Zamisao je bila da se pokaže najbolje od Hrvatske, a što ima bolje u glazbi od Zagrebačke filharmonije ili zbora 'Ivan Goran Kovačić'. Znam da je sve to koštalo, ali to nije bila moja zarada već naprosto trošak. Gdje god sam mogla, pokušavala sam zbog uštede koristiti matrice te snižavala cijene raznih usluga. Ali možda sam se trebala drukčije postaviti i reći: „Želite da se pojavim prilozima za CNN, BBC, Eurosport i Euronews? Nema problema. To mi je, dakako, čast, ali to i košta toliko“. Jer moje se ime u tim prilozima nigdje nije pojavilo. U njima sam bila neimenovana mlada žena koja hoda po Stradunu, što je mogla snimiti i svaka manekenka. Kada me 'Gavrilović' angažirao za reklamu za paštetu, za što je koristio moju pjesmu, to je uredno platio.
Jeste li imali bilo kakve druge koristi od tih nastupa?
Zapravo i nisam. Uvijek sam nastupala pred touroperatorima koje je zanimala Hrvatska, a ne ja. Bila sam netko tko im je na atraktivan način ispričao priču o ljepotama Hrvatske, hrvatski brend u hrvatskom turizmu. Pred kraj sam doista i pričala o ljepotama Hrvatske kroz najave pjesama. Na sve što sam učinila jako sam ponosna. I drago mi je da su u svijetu prepoznali taj projekt kao nešto iznimno. Primjerice, Mok Singh, predsjednik svjetskog udruženja turističkih profesionalaca Skal Internationals, poslao mi je mail koji čuvam. U njemu kaže da je promocija hrvatskog turizma sa mnom i mojom glazbom briljantna, da sam u stanju izvući najbolje od Hrvatske te svojim nastupom i očaravajućom glazbom svakoga potaknuti da je posjeti. I prema njegovoj ocjeni tu bi promociju svrstao među tri najbolje u svijetu. A to za Hrvatsku ipak nešto znači.
Razmišljate li o kakvom novom projektu vezanom za turizam?
Dobila sam poziv od ministarstava turizma Turske i Egipta da istu promidžbu po svijetu napravim i za njihove države. Za njih to nije bacanje novca već ulaganje u turizam. Odbila sam jer ne poznajem toliko dobro ni Tursku ni Egipat. Ali možda bih trebala prihvatiti. Jer nakon ove tri godine ostao mi je samo HTZ-ov ručnik na kojem me je Vlado snimio za Facebook. Njima je ipak ostalo dvadesetak promidžbenih filmova, jedan vrlo kvalitetan DVD i, konačno, jedan Oscar. Žao mi je samo što naša suradnja nije završila ljepše i korektnije, a bilo je prirodno da se okonča ulaskom Hrvatske u Europsku uniju.
NM/PortalOko
Darko Tomas/Cropix
Grgo Jelavić/Pixsell
facebook
facebook stranica Ana u Gradu
Borna Filić/Pixsell
Dusko Jaramaz/Pixsell