Naime, čovjek koga hrani legalni ratni profiter i ratna kukavica koja duguje državi stotine milijuna kuna ima sve potrebne predispozicije da napokon spozna Boga svoga i spoznao ga je. Barbarin je na vrijeme shvatio što će se dogoditi ukoliko ovrhovoditelji zaista ščepaju Ninoslava Pavića za gušu, love za konjak neće biti dosta, iako teška srca, bolje prerano nego prekasno, Tomić prelazi na rakiju, kažu uvijek dobro obaviješteni splitski kuloari kako nesuđeni general JNA uvelike trenira ne bi li spremno dočekao novo, novo vrijeme. Grlo ne trpi prevše, pluća također, ali se zato halucinacije javljaju češće.
Naravno, oni koji su već prošli sličan put vrlo dobro znaju, svaka prilagodba traži žrtvu, put u rajske dvore obično je popločen dobrim namjerama. Pod okriljem mraka Tomić se iz splitske Havane uputio direktno prema Međugorju, nešto hladnije vrijeme nije mu puno smetalo iako se iz Splita za Hercegovinu uputio pješice, u džepu mu jedva nekoliko tisuća kuna, posljednje što mu je preostalo od čestitke koju mu svakog prvog u mjesecu redovito upućuje legalni ratni profiter. Oni koji malo bolje pamte pustolovine splitskog Barbarina znaju da je ovaj bio spreman zbog konjaka potegnuti do Dugobaba tako da mu se put u Hercrgovinu pretvorio u omanji izlet tijekom kojeg moglo ponešto naučiti i podosta toga popiti. Stigavši u Hercegovinu odmah se kod prvog mostarskog konobara raspitao za čudo koje se dogodilo u obližnjem Međugorju, važno je napomenuti da Tomića ništa ne može impresionirati s obzirom kako se on tijekom svoje karijere nagledao čudesa. Jedno od najvećih se svakako vezuje uz njegovog gazdu koji se pokazao autohtonim hrvatskim čudom, kako obmanuti državu za šesto milijuna kuna, ne plaćati porez i ne završiti u zatvoru. [I][B]Međugorski fenomen prema fenomenu kojem je iz prve ruke svjedočio Ante Tomić čini se tek kao običan trik jeftinog vašarskog mađioničara.[/B][/I]
Ne čekajući ni časa, odnosno zadržavši se u Mostaru taman koliko je potrebno da se počiste zalihe žestice koju je nesretni ugostitelj čuvao za crne dane, Tomić se zaputio prema Brdu ukazanja, pritom mu je, što nije nevažno, iskrilo, neki bi rekli, posebno očevidci, svijetlilo, pred očima dok je teturao do vrha brda. Zlobnici su misteriozno svjetlo pripisali konjaku, drugi tvrde kako je Tomić pao u boju kojom škverani farbaju brodove, treći, i njih je najviše, spremni su povjerovati u višu silu koja je u svom naručju nosila konjak intelektualca dok se pentrao po međugorskim gudurama, sam Bog, ili je ipak u pitanju Sotona, ga je spasio te se nije strmoglavio niz brdo točno pred crkvena vrata.
Na Brdu se Tomić zadržao oko sat vremena mrmljajući i previjajući se od bola, s obzirom kako se radi o tajni između neba i zemlje, a Tomić je tada bio klasični beton, nitko zasad nije uspio saznati o čemu je 'pisac' razgovarao s međugorskom Gospom, no, prema slijedu događaja, koji se nikako nije mogao očekivati, jasno je da se Tomić potpuno promijenio. Više ne spominje Hribara, ne pada mu napamet ponovno staviti šapu na Hrvatsku televiziju, ne masturbira za vrijeme radnog vremena, a ni Pavić mu se ne čini poput hrvatskog Gandhija. Najvažnija promjena ipak se dogodila oralno, naime, razočarani i zabezeknuti konobari splitskih kafića gotovo su pali u komu nakon što je Tomić sjeo i povikao: 'Duplu ljutu, brzo!'
/GOSTI/Tinolovka/