ANTO KOVAČEVIĆ PREDSTAVIO KNJIGU 'ČOVJEK I NJEGOVA SJENA': Hrvatski idealizam završava u suicidu, a udbaši i danas drmaju Hrvatskom!

O knjizi su govorili msgr Ivan Šimić,dr. sc. Goran Dodig, redoviti prof. na Medicinskom fakultetu u Splitu te  autor dr.sc. Anto Kovačević koji je poseban pozdrav uputio braniteljima koji su kako kaže bili spremni umrijeti da bi Hrvatska živjela.

'Pozdravljam one koji su branili svaki kamen Dubrovnika kao samog sebe, želim pozdraviti one koji su ovdje na jugu Hrvatske obranili čast i dostojanstvo hrvatskog čovjeka i naroda i koji su braneći Dubrovnik pokazali i dokazali da horde Slobodana Miloševića nisu nikakvi borci i ratnici već obični drumski razbojnici' uzviknuo je praćen aplauzom dupkom pune dvorane pape Ivana Pavla II. A zatim je u istom tonu nastavio.

Hrvatski idealizam završava u suicidu!

'Godine 1990. ustali smo svi kao jedan i rekli: Nikada više Hrvat na Hrvata i činilo se da su se pomirili svi. Oni koji su vodili pokojnog blaženog kardinala Stepinca na stratište i oni koji su se potiho molili Bogu za tog svetog čovjeka. I rekli smo NIKAD VIŠE. Moje su ideje pobijedili '90, ali nažalost mnogi hrvatski idealisti su se umorili, razočarali i deprimirali. Neki digli ruku na sebe kao pokojni Zvonko Bušić. Hrvatski idealizam završava u suicidu, preko 1800 hrvatskih branitelja, domoljuba i bogoljuba diglo je ruku na sebe. I Željko Kekić je u pravu kad kaže: Vi nemate Hrvatsku, nemaju je njeni branitelji, nju nažalost imaju njegovi kolege udbaši. Ovdje se ne mire ideologije, već ljudi. Ideologije se ne mogu miriti. Nema između jugoslavenstva i hrvatstva pomirenja , ali ljudi se trebaju i moraju miriti.

Zašto je Hrvatska taoc Lex Perkoviću?

Što se dogodilo s nama u međuvremenu? Kako je moguće da u jednoj nezavisnoj Hrvatskoj za koju sam ja, za koju ste vi, patili, robijali, umirali, živjeli i borili se da ne postoji politička volja, da se zločini počinjeni za vrijeme partije, Tita i Jugoslavije ne procesuiraju?

'Kako je moguće da najljepši trg u Zagrebu nosi ime barabe, Staljinovog mutikaše i plaćenog ubojice koji je dao likvidirati sve svoje prijatelje, koji je do podne pio boljševičku vodu sa Staljinom, varao ga i lagao, a od podne  s Churchillom britanski viski, varao i njega i obmanjivao? Urušen je sustav vrijednosti na kojem je nastala država i moramo se svi ponovno dići na zadnje noge i braniti taj sustav vrijednosti' poručuje Kovačević te se pita:

'Zašto ne učimo od svojih iskrenih prijatelja, a to su Njemačka, Austrija i Vatikan. Zašto okrećemo leđa našim prijateljima, prije svega Njemačkoj? Zašto hrvatska vlast zbog udbaša ulazi u sukob s Europskom unijom? Zašto nismo pokazali zube braneći ZERP, zašto smo šutili o Piranskom zaljevu, zašto smo šutili oko Ljubljanske banke?'

'Kako to odjednom kad su u pitanju Udbaši mi  pokazujemo zube. Zašto je Hrvatska taoc Lex Perkoviću? Anto Nobilo, udbaš, odvjetnik udbaša kaže neki dan 'Perković je veliki branitelj i ima velike zasluge. A ja sam mu rekao: Da, a još veći je dragovoljac  na njemačkoj bojišnici kokajući Hrvate kao glinene golubove od Stjepana Đurekovića do ostalih.'

'Nećeš nikada vidjeti svoga sina Tomislava!'

Kovačević je poručio kako se ne želi svetiti zato što su on i ostali robijali za ideale ponosno i časno. Ispričao je anegdotu kad su ga kidnapirali.

- Kovačeviću, da ti mater ustašku! Tebi treba sprašiti metak u čelo! Nećeš nikad vidjeti svoga sina Tomislava.

I tri puta mi psuje ustašku majku. A ja tada mladić, pun snage pun ljubavi prema Hrvatskoj i njenoj sudbini, i ja njemu majku četničku i kažem:
 
- Ubiti me možeš, al me u dušu ubit nećete! uzvratio sam.

To je taj hrvatski idealizam koji se nije plašio ničega u kojem su sve zablude bile jednako vrijedne kao i istine. Ne želimo nikoga proganjati i zatvarati, ali želimo da ova država naša Hrvatska postane zaista europska zemlja, a ne na ovaj način nakon ulaska u EU da vidimo baš onako u grubo kako udbaški duh lebdi nad Hrvatskom'.

Susret s Manolićem na riječkom Korzu

Što vrijeme više odmiče predsjedniku Tuđmanu sve više daje za pravo od kakvog je materijala napravio državu. Svaka mu čast jer pomiriti nepomirljivo, a pomirba je bila pragmatično-politička i potrebna do 1995., ali lustracija je poslije 1995. bila nužnost. Ja sam to rekao i Manoliću na riječkome Korzu.
On je znao reći, citiram 'Mladiću od svih hrvatskih desničara ja vas najviše volim i mogu slušat do kraja. Duhoviti ste, obrazovani, ne mrzite i imate pozitivnu crtu u sebi. Ali, zašto stalno tražite zakon lustracije?'
Kažem mu: 'Joža pa dok se moja majka Lucija pokojna molila Bogu za kardinala Stepinca ti si ga vodio na stratište!'

Ivan Šimić i Goran Dodig o 'Čovjeku i njegovoj sjeni'

'Ova je knjiga bestseller jednog novog pristupa  problemu patnji i progona. U svojoj autobiografskoj knjizi 'Čovjek i njegova sjena' dr.sc. Anto Kovačević, čovjek iskušan i podvrgnut torturama komunističkog režima nudi nam tračak nade u oslobođenje od tereta vlastite krvi zagovarajući osobno prokušan  put izlaza iz okova straha, podjela i mržnje sveopćem hrvatskom pomirenju bez kojega nemamo budućnosti' uvodno je naglasio Ivan Šimić te se nadovezao.

'Domovinski rat je jedno razdoblje hrvatske povijesti u kojoj su se najmanje osjećale stoljetne podjele među Hrvatima. Iz katakombi su izašli progonjeni sanjari  hrvatske slobode i počeli glasno navještati potrebu, bolje rečeno prijeku potrebu pomirbe. Autor nas podsjeća da je hrvatski narod u Domovinskom ratu izborio slobodu, ali se nažalost nije dogodila lustracija u hrvatskom društvu. Opet su naime na vlasti premreženi profesionalci bivšeg režima infiltrirani u sve stranke, a polarizacija u društvu ostaje i kako autor citirajući Dostojevskog kaže 'to ljudsko srce i dalje ostaje ring gdje se anđeo i đavo bore za premoć'
Zbog nedonošenja zakona o lustraciji političke scene doktor Anto Kovačević zagovara moralnu lustraciju društva koja je ipak moguća. Moguća je ako suprotstavljene strane imaju barem nešto zajedničko.

Goran Dodig je priznao kako je knjiga u njemu izazvala vrlo različite osjećaje iz više razloga.
'Jedan od njih je i taj što sam ja bio u zatvoru ne tako dugo kao moj prijatelj Anto Kovačević, ali sam ipak osjetio svu torturu takvih sustava u kojim smo mi nekad živjeli, a o kojima mladim ljudima danas teško možete pričati jer to do te mjere izgleda nevjerojatno da misle da izmišljamo. Međutim situacija je bila još i gora.'
Dodao je kako ovu knjigu nije mogao napisati čovjek koji nije odrastao u miljeu u kojem opraštanje nije poznato. Ovo je mogao napisati samo čovjek koji je odrastao u kršćanskom vrijednosnom sustavu i zna što znači oprostiti.

Kovačevićeva sudbina

Prilikom posjeta obitelji u rodnom Odžaku komunistička vlast je kidnapirala Antu Kovačevića  1981. i godinu poslije na montiranom procesu osudila na osam i pol godina robije što je kasnije preinačeno u šest godine koje je odležao u Zenici. Sporedna kazna bila je konfiskacija očeve imovine. Po izlasku iz zatvora Kovačeviću su bila zatvorena sva vrata u Hrvatskoj i BiH po pitanju zaposlenja u znanstvenim i visokoškolskim ustanovama. Međutim zahvaljujući pomoći Društva slovenskih pisaca zaposlio se na Sveučilištu u Ljubljani gdje predaje njemački jezik. Udbi nije bilo dovoljno kažnjavati ga samo zeničkom robijom nego je 22. veljače 1988. doživio zatvor nakon zatvora. Tog dana su Kovačevića na otvorenoj cesti prema Bosanskom Brodu iz autobusa izvukli milicioneri, zlostavljali ga i vrijeđali te priveli u stanicu u Bosanskom Brodu.