Antun Maračić: Prognanik

Maračićeve radove, kao i tekstove o umjetnosti, nalazio sam osamdesetih po zagrebačkim i osječkim časopisima za književnost, umjetnost i kulturu, kojih je bilo mnogo u to vrijeme duhovnoga i kulturnog procvata na području bivše federacije.

Upoznao sam ga desetak godina kasnije, u Veneciji, za trajanja skupa o umjetnosti u ekstremnim uvjetima, što ga je organizirao gradonačelnik Massimo Cacciari, na koji sam bio pozvan da govorim o iskustvu pisanja u opsađenom gradu. Sreli smo se, Maračić i ja, na jednome zajedničkom ručku, i tad mi je, ne sjećam se kojim povodom, uputio vrlo žestoku primjedbu domoljubnog sadržaja.

Dobro se sjećam njegovih riječi, ali neću ih ponoviti, jer se ne sjećam njihova povoda, i nevažne su, čini mi se, za obojicu. Spominjem ih, jer mi tad Antun Maračić, odmah na početku našega poznanstva, nije omrznuo, kao što su mi, devedesetih, omrznuli oni koji su mi ispostavljali domoljubne primjedbe na ono što radim ili govorim. On nije, zato što nije lagao, nego je govorio nešto u što je vjerovao.

A u domoljubaca čovjeka razgnjevi njihova laž. Hrvatska književna laž, kazao bi Krleža.

Antun Maračić nije umjetnik a ni likovni pisac jednoga koncepta koji bi doživotno slijedio. On je svaštar, istraživač, eksperimentator, putnik kroz različite medije, tehnike i žanrove, i nije – barem mi se tako čini – previše polagao na vlastitu umjetničku karijeru, ili na stvaranje iluzije o njoj. Naime, bez jednoga jakog koncepta, takve karijere u nas nema. Umjesto toga, Maračić je umjetnik i umjetnička publika, istodobno i ujedno. Spreman na kojekakve fascinacije i senzacije, opet slično svome velikom predšasniku i mučeniku kulture u provinciji, Kosti Strajniću.

Pokazao se, u tih svojih dvanaest godina, kao idealan kulturtreger, koji će lokalne konobare i sobarice iz čileanskih i turskih risorta naučiti cijeloj hrvatskoj umjetnosti, od Kraljevića do Igora Grubića i do samoga sebe. Osim što je, opet, i u tome sasvim iskren, Antun Maračić je neočekivano kompetentan, s tim da se njegove kompetencije jednako tiču i znanja i emocija, i općega interesa i osobnih sklonosti. Da nije tako, ne bi on mogao raditi i Kožarićevu monografiju, i onu sjajnu analizu posljednjih fotografija Pava Urbana, koja se, na neki čudan način, nadaje kao precizan zapis jednoga životnog djela, u najvećoj mjeri nestvorenog i neodživljenog. Analizirajući Urbanove slike, Maračić je pisao o fragmentu jedne izgubljene cjeline. Između dugog Kožarićeva vijeka i kratkoga Pavovog života, između avangarde i faktografije crno-bijele realistične fotografije, između različitih stvaralačkih prosedea, koji se ne sretnu nigdje i nikad, Maračić je nalazio svoje interese. Estetske i intelektualne, naravno.

Svugdje ćete pročitati da je njegov temeljni medij fotografija.

Prvo je na Pedagoškoj akademiji završio za nastavnika likovnog odgoja, a poslije je postao i akademski slikar. Kako nikada nije radio u novinama kao fotoreporter, nije profesionalni filmski snimatelj, niti je radio kao fotograf po arhitektonskim biroima i časopisima, slikao prirodne ljepote za kalendare turističkih zajednica, Maračić se, u pristupu mediju i u onome što on prvo vidi kada gleda fotografiju ili kada gleda kroz objektiv, razlikuje od velike većine hrvatskih umjetničkih fotografa.

Ali on nije ni slikar koji bi uz pomoć fotografskog objektiva rješavao likovne probleme. Dok snima, čini se da ga više zanima zaustavljeni trenutak i njegov kontekst u širem vremenu, nego što bi ga, recimo, zanimala likovna kompozicija. Katkad, Antun Maračić nastupa kao fotoreporter koji snima fotografije koje neće zainteresirati nijedne novine na svijetu, ali one jesu, u strogom značenju riječi, fotografske reportaže.

Recimo, snimao je s prozora svoga ravnateljskog ureda u Dubrovniku, iz uvijek istoga rakursa, Lokrum i more. Prolazilo je vrijeme, mijenjala su se godišnja doba, prolazile godine, rascvala bi se ruža vjetrova, a on je ustrajno snimao jednu te istu sliku, koja se mijenjala sama unutar sebe.

Vidio sam samo manje fragmente, tek nekoliko slika uživo, po novinama i na internetu, tog Maračićevog rada u nastajanju, koji me je, ipak, opčinio. Riječ je, naime, o jednome od zanimljivijih hrvatskih dnevnika, uopće, a vjerojatno i najvažnijem fotografskom dnevniku još od Željka Jermana, i onoga sjajnog, srećom i ukoričenog, fotografskog dnevnika, “Moja godina 1977.” Samo što se u Maračićevom diarističkom radu ne događa ništa na što čovjek ima utjecaja, osim što oko i prst okidaju, dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom, drobeći tako, i trošeći vrijeme.

Iako je prizor kao na razglednici – otok, snimljen iz savršenog razgledničkog rakursa, more koje se ljeska i giba kao u svakoj turističkoj fantaziji – na tim slikama nema kiča, niti nečega što je već viđeno, nema sentimentalnoga općeg mjesta, iz kojeg nastaje svaki vizualni kič. Te fotografije su lijepe, ali su istovremeno i pomalo jezovite, jer je jezovit svaki tako očigledan protok vremena, ti mali pomaci, koji čovjeka vraćaju njegovoj smrtnosti.

I tako je, na kraju, došao dan kada je postalo izvjesno da Antun Maračić više nikada neće snimiti tu istu sliku, iz tog istog rakursa. Je l’ čovjek, ne daj Bože, umro, preplašit će se kakva neobaviještena šumska vila i prhnuti u nebo, da ga traži. Ali ne, nije on umro, jer se tako u Hrvatskoj ne završavaju ozbiljne umjetničke karijere. Potjeran je iz te kancelarije, a zatim i iz Dubrovnika, jer je za novu ravnateljicu galerije izabrana nekakva žena, članica HNS-a, o kojoj se ništa pametno, ni važno, u kulturi, pa čak ni u hrvatskoj kulturi, ne bi moglo reći, osim što je zakićena, kao plastičnim cvijetom u kosi, jednim starim patricijskim dubrovačkim prezimenom, koje je danas bez ikakva značaja, pa se prema svojoj povijesnoj sadržini i to prezime odnosi kao rečeni plastični cvijetak prema živomu cvijetu.

Ta mu je žena, čim su je njezini izabrali, spremila i otkaz na poslu. Bila je to klasična šup-karta, kakve u provinciji nisu rijetkost.

Kad god se takvo što dogodi, šupirani ima biti sretan: niti su ga potvorili i utamničili, jer da je u oficirskoj menzi silovao maloumnu kuharicu, niti su mu glavu raskolili sjekirom.

Ono što ovog promatrača pomalo srdi jest to da u Zagrebu, kao ni u južnodalmatinskoj provinciji, koja se nekada i sadržajem a ne samo nominalno zvala Dubrovnikom, ime Antuna Maračića ne znači gotovo ništa, budući da su ga mogli zamijeniti nekom anonimnom, u kulturnom i umjetničkom smislu savršeno beznačajnom i besplodnom personom. Nije uvredljivo, naime, što su ga iz Dubrovnika potjerali, nego je uvredljivo što nisu doveli nekoga tko u hrvatskoj kulturi išta znači, pa makar bio i zadnja bitanga. Jer umjetnik dobiva nekakvu satisfakciju i ako ga zamijene bitangom. Ali ovo je od toga manje: Antunu Maračiću, ali i svakome tko drži do njegova rada, poručeno je da je Ništa, time što je umjesto Maračića došlo Ništa.

Sjetio sam se ovih dana našega venecijanskog upoznavanja i Maračićeve domoljubne zadjevice. Bez imalo zluradosti, pomislio sam da je taj čovjek, važni i pametni hrvatski umjetnik, na kraju stradao zbog prevelike vjere u nešto u što ja, njegov davni sugovornik, nisam vjerovao. Ali kako smo obojica, svaki u svoje vrijeme, poništeni, ispada da je svejedno u što je koji vjerovao. Među ništarijama ne bi se trebalo vjerovati ni u šta. Ali se tako ne da živjeti. /Miljenko Jergović/