Posljednjih 70-80 godina kao da su netragom nestali takvi ljudi, takva „čeljad od Grada“. Ostali su parkovi, česme i fontane, zaklade i ono što su nam takvi ostavili u naslijeđe. Novim uglednicima i bogatašima očito je bitniji vozni park, vile, „debeli“ računi i razne zabave nepoznate ondašnjim građanima. Upisivanje traga u Grad nije im ni u primisli.
Iza nekadašnjih prema zajednici mnogostruko više posvećenih građana ostali su nam i njihovi potomci. Zaboravljeni kao i djela njihovih predaka. Jedna od njih je i 80-godišnja gospođa Anuška čije prezime na njezin zahtijev nećemo objaviti.
Gospođa Anuška jutros je rano došla na svoj banak na zelenoj placi u Gradu kako bi prodala malo sitnica iz svog đardina s gornjeg Konala. Njezin je banak na Gundulićevoj poljani tik do male česme s natpisom koji su njezini rođaci, braća Amerling 1900. u dogovoru s društvom prijatelja prirode DUB postavili građanima Dubrovnika.
Danas, dubrovačka su gospoda od mnogih zaboravljena pa i od svog grada. U 19. st. kada je Dubrovnik pod Habsburškom Monarhijom gotovo cijelo jedno stoljeće gospodarski zaostajao javljali su se takvi pojedinci i entuzijasti sa željom da uljepšaju Grad. Takvi su bili i Anuškini rođaci. 1900. postavljena je i česma Nika Amerlinga na Pilama.
Anuška je rođena u Palmotićevoj ulici u Gradu koja je sjeća na bezbrižno djetinjstvo, mladost i đireve Stradunom, a danas u 80-oj godini vrijeme provodi najčešće u đardinu svoje kuće na Konalu gdje uzgaja cvijeće i smokve. Posebno je ponosna na Duberozu koju joj je neput iz Italije donio.
Gospodske obitelji Kastrapelli i Amerling Gradu su darovali mnogo, priča Anuška, česmu u parku u Pilama, spomenik na Pilama, Crkvu Svetog Đurđa, Spomenik Svetog Jeronima na Katedrali, četiri bazena kod ljetnikovaca blizu Pomorske škole od kojih neki danas ne postoje. Zamijenile su ih kamene ploče i putevi današnjih bogataša čiji su džepovi sumnjivog porijekla.
„Živim lijepo, imam 1800 kuna penzije, plaćam 200 kuna za banak na placi, 10 kuna za ombrelu i 10 za vagu“, govori Anuška i dodaje sjetno kako se zelena placa svela na kvarat, dok se prije, prisjetila se točno znalo – u kojem kantunu prodavaju Župke, Riječke, Konavoke, Primorke i ostale žene iz okolice Grada. „Sad mi se čini da kafići najviše mjesta zauzimaju“, govori Anuška i dodaje da dok je ona bila mlada tko je volio raditi mogao je i zaraditi, a danas….
Tako je bilo u Anuškinoj mladosti, a prije toga, sjetila se ona, „nijesu gospoda prije radila, nego samo sluge, ja za sebe imam malu kućicu i dosta mi je, uživam u prirodi, zelenilu, miru i tišini, a vrijeme provodim gledajući kakvo će vrijeme da mi je na placi zaraditi koji dinar“, govori Anuška na čijem se banku najviše širi miris svježe metvice koju prodava.
Čini se kao da jednostavnost ide upravo uz bogatu obiteljsku povijest i često materijalnu sigurnost kakvu je obiteljska povijest Anuški mogla omogućiti.
„Koliko imam sreće, toliko prodajem – pošto zašto“ govori Anuška i dodaje Andro (gradonačelnik) učinio joj je dobro, govori, ali se čudi zašto bolje placare nije rasporedio. To su Anuškine današnje brige.
Već oko podne Anuška na Pilama čeka autobus za doma na Kono.
Iza nje ostaje sjeta za minulim vremenima, ali i pitanje kako to da smo postali tako sebični i da se u nama više ne nalazi niti malo onoga što je krasilo one „naše stare“. Možda smo zato danas i tako zagubljeni, razjedinjeni i ni izbliza uspješni kao oni. U smislu značaja Grada i odnosa pojedinca prema tom istom Gradu koji je, kako je jedan rekao, „nama sve, a mi njemu tek stanovnici“.