Najbolji svjetski nogometaši zarađuju basnoslovne svote novca, novac koji oni namaknu zahvaljujući svom talentu, uspješnim menadžerima, sreći, normalnim građanima nije lako zamisliti. Naravno da mnogi mladi ljudi žele na sličan način doći do slave i bogatstva i naravno da će ih jako malo uspjeti u tome, no, usprkos svemu oni će nastaviti dalje, zanemarujući savjete liječnika vjerujući u svoju ludu sreću, koja, prije ili poslije, napušta i one rođene pod sretnom zvijezdom. Iako će neki reći da su za smrt Alena Pamića krivi liječnici koji su mu dopustili da se nastaviti baviti nogometom i kada se više puta rušio, međutim, to je tek djelomična istina, nitko ne može natjerati čovjeka da se mimo svoje volje bavi onim što ne želi, iako mnogi pokušavaju.
Naravno, i neki liječnici zanemaruju prije svega svoj profesionalni kodeks, svoju Hipokratovu zakletvu, podilazeći vlasnicima klubova, pritisku nogometaša i menadžera te izdaju dozvole nogometašima za igru iako vjerojatno ne bi trebali. Sve je danas bazirano na novcu i novcu podređeno, sport pogotovo. Uzmimo za primjer Abidala iz Barcelone i Klasnića, bivše zvijezde hrvatske nogometne reprezentacije i bivše zvijezde Werdera. Abidal je transplantirao jetru, Klasnić bubreg i to čak dva puta, obojica, umjesto da budu zahvalni što su dobili priliku nastaviti koliko-toliko normalan život, a što mnogi smrtnici nikada ne dočekaju, inzistiraju i dalje na vrhunskom, profesionalnom nogometu, ne vodeći pritom računa o zdravlju. Kakav ozbiljan nogomet čovjek s transplantiranim organom može igrati? Može, ali kako, dokle i po koju cijenu? Lijekove koje oni piju protiv odbacivanja organa u normalnim okolnostima za nekoliko dana ubili bi konja a kamoli ne nogometaše koji izazivaju sreću, a onda očekuju sažaljenje. Nema sažaljenja, osim ono uobičajeno, ljudsko, za takvo ponašanje.
Zašto je Alen Pamić, zašto je Ivan Turina, zašto su mnogi drugi nastavili kao da ništa nije bilo iako ih je priroda, koja inače ne prašta, upozorila? Zašto se mediji čude kada je sve išlo, nažalost, ka logičnom, tragičnom, kraju? Obično se nakon tragedije javljaju oni s naknadnom pameću, liječnici koji su sve to znali, a šutjeli, koji sada, kada je za sve prekasno, savjetuju. Znali su liječnici i mediji ranije da je Pamića padao na treninzima, zašto nisu izvršili takav pritisak na igrača nakon čega bi on ozbiljno morao razmisliti o vlastitom životu? Ako bi i tada ignorirao upozorenja i apele javnosti, onda, nažalost, tko mu je kriv? Diljem hrvatskih derutnih bolnica nesretni ljudi bore se do posljednjeg daha za svoj život dok neki, koji imaju skoro sve pokušavaju prevariti i to što im je priroda dala prkoseći zakonitostima prirode, a to ne ide, barem ne vječno.
Naravno, roditelje nismo ni spomenuli, koliko tek roditelji liječe svoje frustracije na djeci i tjeraju ih na nešto na što oni sami ne bi pristali. Možda najbolje pokazuje primjer Jelene Dokić.