‘Ljubav prema Gradu i prema čovjeku ostavila me ovdje’ ponosno kaže. Ne smeta joj čak ni južina za koju tvrdi kako je mogu osjetiti samo oni koji su rođeni u Gradu.
S pijanističkom zvijezdom razgovarali smo o karijeri i koliko je teško biti umjetnik u malom gradu kao sto je Dubrovnik, ali i o samom načinu životu u Dubrovniku i Dubrovčanima. Dotaknuli smo se Dubrovnika ljeti i zimi, masovnog turizma te situacije u Armeniji.
‘U Zagrebu sam živjela oko tri godine i u tom razdoblju svirala sam po cijeloj Hrvatskoj. Imala sam ture skoro po svim velikim gradovima i nastupala na festivalima. U tom razdoblju sam održala i dva recitala u Kneževu dvoru gdje sam i upoznala svog supruga’, započinje svoju priču Naira Asatryan.
Zasigurno nije lako napustiti svoju domovinu u potrazi za svojim snovima i dodatnim usavršavanjem, no umjetnici jednostavno moraju što više putovati. Na pitanje je li ikada sanjala da će ostati i živjeti u Dubrovniku, spremno odgovara: ,Slušajte ,ako se čovjek uda onda mora ostati živjeti u tom mjestu. Bila sam oduševljena Gradom i nisam ni pomišljala da se negdje preselim.'
Činjenica je kako je Dubrovnik grad kulture s bogatom povijesću. Isto tako je činjenica da je odsječen od ostatka Hrvatske. Sve što se događa, događa se u glavnom gradu. Koliko vi kao umjetnica imate mogućnost stvarati i raditi u jednom malom gradu?Jedini problem Grada je da nije baš povoljan za umjetnike, ali i kao i svaki drugi manji grad. Ako želite nekakav umjetnički rad, a ako ne živite u velikom gradu onda morate puno putovati. No, nije samo kriv Dubrovnik već u neku ruku i ja zato što sam se zbog obitelji odrekla putovanja, a to automatski ide tako - ako ne putuješ onda ne napreduješ. Dubrovnik još uvijek nema ni koncertnu dvoranu, svi nastupi i sve što se događa, događa se tijekom ljeta. Primjerice, ako sada hoću odsvirati neki koncert ili recital praktički nemam gdje. Saloča je premala i hladna, ne može se ni ugrijati. U crkvama je prvo hladno, a drugo za prenijeti klavir treba vremena jer nije instrument kao violina da ga tako lako možete s jednog mjesta na drugo nositi.
U Dubrovniku živite već devet godina i upoznali ste dovoljno dobro i grad i ljude. Što biste naveli kao prednosti, a što kao nedostatke Dubrovnika?Prednost je klima i to sigurno svi kažu. (smijeh). Ima dosta sunčanog vremena i čim je sunčano i raspoloženje je svima bolje. Jedna od negativnosti je što je ovdje teško naći posao, pogotovo za mlade. Već tri godine sam nezaposlena i prijavila sam se na natječaj u Umjetničkoj školi i nisu me primili. Nisu uopće gledali moje kvalitete. Imala sam liste koncerata i dobre preporuke, ali to očito nije bilo dovoljno. Hvala Bogu imam obiteljski biznis pa mi je glazba postala hobi. Sviram sa zadovoljstvom, ne radi zarade, ali smatram kako umjetnik u potpunosti može biti sretan ako mu hobi može i donijeti neku vrstu zarade pa čak i ako je riječ o simboličnoj.S druge strane voljela bih imati neki posao i raditi nešto društveno korisno.
Uspješna ste pijanistica vec dugi niz godina. Kad se rodila ta ljubav prema glazbi?Nitko u mojoj obitelj nije pijanist. Mislim da je to Bogom dano. Naravno, veliku ulogu su u tome odigrali moji roditelji, osobito moja majka koja me poticala. Bitno je da roditelji uvide ono što je u djetetu i preusmjere ga . Naravno, da nisam imala takve roditelje ne bih ni bila pijanistica i vjerojatno bih išla drugim stopama. No, sad kad bih ponovno išla studirati odabrala bih isto zanimanje. Jednostavno ne vidim se nigdje osim u glazbi.
Žalite li što ste napustili svoj rodni grad i državu, kakva je situacija tamo?Teško je stanje. Plaće su jako male, ali kultura je na jednom jako visokom nivou. Kakva je bila, takva je i ostala. Puno ljudi ide na koncerte. Stvar je u tome da se u Armeniji jako puno proizvodi umjetnosti, čak i previše za jedan grad i puno umjetnika ide vani, baš kao i ja i svi smo jako uspješni. Umjetnici ne putuju puno zbog toga što je tamo loše, nego takva je bit umjetnika. Moraš putovati. Moraš naučiti druge kulture i napredovati. Nije mi žao što sam napustila Armeniju jer odavde mogu više učiniti za nju nego od tamo. U ovih devet godina koliko živim ovdje, svi su čuli za Armeniju. Toliko sam toga organizirala i pokušala spojiti ta dva naroda kroz naravno dubrovačkog zaštitnika sv. Vlaha koji je najveći Armenac u Dubrovniku.
Vratimo se ponovno u Dubrovnik. Ljeti je situacija takva da je teško doprijeti od silnih gužvi do povijesne jezgre, a zimi nigdje nikoga. Nerijetko se mogu čuti negativni komentari i kritike kako je Grad izgubio dušu i kako se sve svelo na taj masovni kruzing turizam u ljetnim mjesecima.Dubrovnik je takav kakvi smo i mi. Svi se žale i govore kako je loše, a nitko ništa ne poduzima. Kritiziraju, a nitko nije dosao s nekom idejom da se nesto ucini i popravi. Stvar je u tome da se mi trebamo prilagoditi turizmu i onda napraviti program za taj turizam. Kruzing turizam je besplatna reklama Dubrovniku i mislim da više smeta ljudima koji žive u povijesnoj jezgri Grada jer u ljetnim mjesecima moraju slušati tu galamu svaki dan. No kruzing turizam i nije toliko loš. Primjerice, muž i ja smo privatni iznajmljivači. Imali smo goste čija su djeca posjetila Dubrovnik i pričala roditeljima koji su odlučili doći i ostati tjedan dana ovdje. Potrebno je samo infrastrukturu prilagoditi, malo bolje se organizirati i pružiti više ponude. Uopće se ne čudim što ovi s kruzera ne kupuju po suvenirnicama jer sve je to isto, ništa ne nude autentično.
Dubrovnik ljeti ili zimi.Volim Dubrovnik i ljeti i zimi. Ljeti ga volim zbog mora, sunca i plivanja jer sam strasni plivač. Zimi jer je Grad prazan i vidiš svu njegovu ljepotu.Pozvala sam u Dubrovnik jednog umjetnika, violinistu za sv. Vlaha i tom prilikom mi je rekao: Čudim se kako ljudi vole dolaziti u Dubrovnik ljeti, ja bih uvijek dolazio zimi. Ništa ljepše od Dubrovnika ne može biti.
Brzo ste naučili hrvatski jezik koji nije nimalo lagan. Zasigurno ste stekli i dosta prijatelja među Dubrovčanima.Da. Baš su me neki dan pitali zašto se ne uključim u Klub stranaca u Dubrovnik i odgovorila sam im kako se više ne osjećam strancem.
Stekla sam dosta poznanika u Dubrovniku . Imam nekoliko prijatelja, ali nemam puno vremena za njih jer sam posvećena obitelji. Živim jednim mirnim obiteljskim životom, zimi vježbam i pripremam se za koncerte. Sad pripremam jedan koncert i nadam se kako ću dobiti termin s orkestrom i pripremam jedan recital za jesen.
A što se tiče jezika, priznajem kako jako puno čitam na hrvatskom. Ako želite naučiti jezik morate čitati, to je jedino što je važno. S druge strane željela sam ga naučiti. Ako živiš u nekoj sredini gdje su te prihvatili onda moraš naučiti jezik. To je prvi znak poštivanja kulture, tradicije i naroda. Znači ne možeš živjeti u jednom gradu za stalno, a ne znati jezik. Meni je to neprihvatljivo. Danas je teško biti umjetnik.
Što biste preporučili mladim dubrovačkim umjetnicima?Da idu dalje, putuju puno i ne ostaju u Dubrovniku. Ogroman je plus za mladu generaciju što smo ušli u Europsku uniju i mogu birati gdje će studirati, nesmetano raditi i ne misliti na silne dozvole koje su prije bile potrebne. To je veliki plus za umjetnike. Da sam se u Dubrovniku rodila, obavezno bih nakon srednje škole išla dalje. Naravno to ne znači da se ne bih vraćala u svoj grad i nastupala. Umjetnik ne smije imati stalnu lokaciju ili mjesto gdje mora ostati jer je to za njega pogubno.