Hrvatski domoljub Ante Paradžik poginuo je na današnji dan, 21. rujna 1991. godine, od ruke domaćih izdajnika iz redova tzv. udbaških ‘Hrvatina’. Živimo u hrvatskoj državi koja je hrvatska samo na papiru, koja nema svoj suverenitet, jer je čak davno prije ulaska u članstvo Europske unije likvidiran od strane vladajućih eks-komunista i udbaša. Živimo u zemlji čija je državna nezavisnost, izborena dankom u krvi, ukinuta silom (nedemokratskim metodama), i čije je stanovništvo ucijenjeno i nad kojim se vrši psihološko i svako drugo nasilje povezano s policijskim (udbaškim) tipom korumpirane države (eks-komunističke avnojske republike) u kojoj njezini vladari izokreću istinu, odnosno lažu.
To je vrijeme gore nego što su bile turske provale na hrvatska područja početkom Novog vijeka, ili što je bio Drugi svjetski rat, i velikosrpska agresija nakon pada Berlinskog zida, jer se unutarnji neprijatelj, sastavljen od eks-komunista, udbaša i četnika, ogrnuo plaštem liberalne demokracije, i glumi hrvatsku vlast, rušeći sve hrvatsko, i štiteći sve protuhrvatsko. Stanovništvo Hrvatske iznutra porobljene je i ucijenjeno socijalnim siromaštvom, visokom i stalnom nezaposlenošću, privatizacijom i pretvorbom odnosno otimačinom narodnog gospodarstva. Pokojni Ante Paradžik borio se za drukčiju Hrvatske od ove današnje.
Ante Paradžik (u sredini)
Mučenik i nekadašnji politički zatvorenik savjesti u jugoslavenskoj titoističkoj tamnici naroda, Ante Paradžik, borio se za Hrvatsku u kojoj bi udbaši i komunisti (titoisti) bili lustrirani, u kojoj politiku ne bi vodili strani centri moći preko svojih plaćenika u medijima i poslušnicima na Pantovčaku i u Banskim dvorima, u kojoj parlament ne bi bio kokošinjac i ukras korumpirane vlade, i u kojoj bi bio hrvatski državni Sabor, a ne Sabor u kojemu ne postoje narodni zastupnici nego licemjerni zastupnici osobnih i klijentelističkih interesa.
Gospodin Ante Paradžik se borio za socijalno pravednu Hrvatsku u kojoj kapitalizam i tajkuni ne bi proizvodili sirotinju, nego u kojoj bi sirotinja izašla iz svoje nezavidne situacije vlastitim radom u zrcalu znoja svoga, jer je Paradžik shvaćao moć kao priliku da se slabije uzdigne na istu ravninu do moćnih, a ne da ih se gazi čizmom, i da se moć zloupotrebljava za stjecanje osobnog bogatstva na račun društva, i gomilanje privilegija.
Na slici: zadnji trenuci života u izrešetanoj Lada Nivi - Načelnik ratnog stožera HOS-a pao od ruku komunista koji u Hrvatskoj nisu niti otišli s vlasti
Kad je velikosrpska zvijer izvela agresiju na Hrvatsku 1991. godine, Ante Paradžik bio je jedan od prvih dragovoljaca koji se kao hrvatski branitelj stavio na čelo obrane od tzv. JNA, četnika, i nasrtaja Beograda na ostatke ostataka Hrvatske, odnosno na Republiku Hrvatsku. Kao ratni načelnik Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), naoružanih po Stranci prava, koje su bile za dom spremne, pao je u borbi protiv velikosrpskog agresora, ali od domaće izdajničke ruke.
Ante Paradžik pao je za slobodu i nezavisnost na današnji dan, 21. rujna 1991. godine, kao žrtva politički-motiviranog ubojstva naređenog i izvršenog po udbašima u tako zvanoj ‘hrvatskoj policiji’. UDBA, infiltrirana u hrvatsku vlast, ubila je s predumišljajem Antu Paradžika, Hrvata i anti-komunista za kojeg je Titova Jugoslavija bila tamnica naroda i samo samostalna hrvatska država jamac opstanka hrvatskog naroda, i prvog borca nakon ubijenih hrvatskih branitelja, domoljuba i revolucionara Bruna Bušića i Mira Barešića.
Osim što je bio istinski hrvatski nacionalist i domoljub, demokrat i anti-komunist, Ante Paradžik je prije svega bio čovjek, čovjek s integritetom i dostojanstvom, s kičmom, čovjek s dušom stvoren od Boga, dok danas čovjeka u Hrvatskoj ni u tragovima. Raspad duša je danas sveprisutan u nekadašnjeg hrvatskog čovjeka, koji je postao nešto drugo, samo ne hrvatski čovjek.
Svi oni koji su doživjeli raspad svojih duša, njima Ante Paradžik danas ništa ne znači, a to je većina jugoslaveniziranog i balkaniziranog hrvatskog društva koje ne drži do pravde i samopoštovanja, dok oni koji su ostali vjerni Paradžikovoj vjeri i nadi, znaju što znači njegova žrtva, i njegov poziv za borbu do ostvarenja slobode. Ta borba i dalje traje.