Mi živimo u svijetu prividno kontroliranog kaosa, baziranog na medijskim opsjenama. Na primjer, svi mi znamo da je potonuće "Titanica" 1912. najveća pomorska katastrofa u povijesti - s 1.500 poginulih.
Ili je to tek marketinški najbolje obrađena kastrofa?! - jer znatno više poginulih bilo je prilikom potonuća dvadesetak (!) brodova: "Wilhelm Gustloff" (1945.; 7-15.000 mrtvih!), "Goya" (1945.; 6.200); "Juniyo Maru" (1944.; 5.600); "Toyama Maru" (1944.; 5.400); "Cap Arcona (1945.; 5.000); "Ukishima Maru" (1945.; 5.000); "Lancastria" (1940., 4.500); "Dona Paz" (1987.; 4.300); "Oria" (1944.; 4.100); Yoshida Maru" (1944.; 3.000); "Kianghia" (1948.; 3.000); "Provence" (1916.; 3000)... itd.
Dobra metafora kaosa, prijevara, laži i krvavog traga cijelog komunizma simpatična je ruska igračka iz carskog doba, tzv. "Babuška" (Bakica), odnosno niz šupljih figurica jedna u drugoj. Nekad su to crveni drugovi donosili iz Sovjetskog Saveza kao suvenir (jer ničeg drugog nije ni bilo!). Pretpostavimo da je prva i najveća figura – Vladimir Iljič Uljanov, pseudonim Lenjin (po rijeci Leni!). Kad otvorite Lenjina iskoči Staljin, kad otvorite Staljina, iskoči Tito, kad otvorite Tita iskoči Zoran Milanović, kad otvorite Milanovića iskoči... No, da se vratimo na početak krvavog ludila.
Svi komunisti znaju da je veliki Lenjin poveo Oktobarsku revoluciju (koja, doduše, nije pokrenuta u listopadu, već 7. studenog, barem po našem kalendaru!) vođen genijalnom idejom o Novom boljem svijetu. U stvarnosti carska njemačka vojska zatvorila je nekoliko ruskih luđaka-terorista u vagon (potom je zavarila vrata vagona) i pod vojnom pratnjom sprovela ih Züricha preko Njemačke do Petrograda. Njemačke carske jedinice dale su i svoj veliki doprinos u prvim danima revolucije, a cilj cijele akcije bilo je izbacivanje ruske carske vojske iz prvog svjetskog rata. U teorijskom smislu, najvažniji Lenjinov tekst o "Imperijalizmu kao najvišem stadiju kapitalizma", tek su prepričane ideje njemačkog ekonomiste Rudolfa Hilferdinga.
No, da bismo shvatili dubinu Lenjinovog ludila prizvat ćemo Venedikta Jerofejeva (1938.-1990.), pobunjenika, gubitnika i posljednjeg velikog ruskog pisca XX. stoljeća. Lenjinov duh i duh Oktobarske revolucije fascinantno su uhvaćeni u njegovom malom remek-djelu, neobičnom tekstu Moja mala Lenjinijana. Kratak, no sablasno precizan uradak napisao je u dva dana, tijekom veljače 1988. u Moskvi. Najvećim dijelom tekst čine izvadci iz Lenjinovih dokumenata, uz tek poneki komentar.
"Ostvarenje bolje sutrašnjice krenulo je punom žestinom, pa Lenjin naređuje svojim pobočnicima:
“U Penzenski oblasni komitet:
“Nužno je organizirati bespoštedni masovni teror protiv kulaka, popova i bjelogardijaca. Sumnjive zatvoriti u koncentracioni logor van grada. Telegrafirajte o izvršenju.” (9. kolovoza 1918.)
Drugu Fjodorovu, predsjedniku Nižegordskoga oblasnog komiteta:
“U Nižnjem se očigledno priprema bjelogardijska buna. Valja upregnuti sve snage, odmah započeti s masovnim terorom, strijeljati i izvesti stotine prostitutki koje napadaju vojnike, bivše oficira i sl. Bez oklijevanja” (9. kolovoza 1918.)
Nije posve jasno koga treba ubiti. Prostituke koje napadaju vojnike i bivše oficire? Ili – prostituke koje napadaju vojnike i onda posebno – bivše oficire? I koga strijeljati, a koga izvesti? Ili izvesti poslije strijeljanja? I, što znači “i sl.”?
Cijeli tekst pročitajte
OVDJE.