BEZ ŽURBE Goran Blažević pješice od Jordana do Umaga svratio i do Dubrovnika

Dok je u svom pješačkom pohodu prolazio kroz Dubrovnik za Portal Oko objasnio je smisao svoje akcije te otkrio detalje i avanture s putovanja jer ipak u tri tisuće kilometara čovjek može puno toga doživjeti. Njegov cilj je, naglašava Goran Blažević, ukazati na probleme sirijskih izbjeglica koje su često zaboravljene i koje bježe od rata više od pet godina.

- Prvi put sam u Dubrovniku bio 2011. godine, i to biciklom, iz Umaga. Tako su i počela moja putovanja – kaže Goran odmah na početku, i objašnjava kako je išao biciklom do Zagreba, pa svaki put sve dalje i dalje pa je prije šest godina stigao biciklom do Dubrovnika. Trebalo mu je tri dana.

SMISAO PUTOVANJA

Putovanjem se "zarazio" kada se prvi put susreo s hodočasnicima 2010. godine dok je prolazio Španjolskom Putem Svetog Jakova odnosno Camino de Santiago. Inače, objašnjava kako je to je ruta koju prolaze hodočasnici iz Španjolske i cijele Europe koja vodi u Santiago de Compostelu, grad u kojem se nalaze moći svetog apostola Jakova.

Međutim, Blažević navodi kako mu ta destinacija nije dala neke odgovore, jer se na svakih 25 kilometara nudio neki smještaj.

- Nije bilo toliko uzbudljivo – objašnjava Goran, no tamo je sreo ljude koji su hodali prema Jeruzalemu i tako je donio odluku da jednoga dana krene prema „Svetom gradu“.

- Želio sam da to bude moja najveća avantura. Krajem 2011. godine počeo je rat u Siriji. Znao sam koliko gostoprimstvo imaju te države i kako mediji prikazuju samo jednu sliku. Čekao sam dvije godine kraj rata, smirivanje situacije, međutim stvari su samo bivale gore i slike ISIL-a su počele dolaziti do javnosti – prepričao je Goran Blažević koji je zbog ratnih okolnosti i zatvaranja granica odgodio svoje putovanje.

Ipak, najviše ga je dirnulo to što su temelji islama bili narušeni, a posebno ističe kako ga je šokirala reakcija pojedinaca u njegovom društvu.

- Počeo sam gledati stvari izvan mog društva i shvatio da mnogo njih ima strah od tih ljudi, strah od druge kulture koji proizlazi iz neznanja. Oni imaju sliku koji su im mediji plasirali i razumljivo je da tako misle. Zapravo, ako poznajete islam, on nije takav u izvoru. Sigurno postoji ta nekakva sekta koja propagira ekstreme, ali 95% muslimana nije takvo – kazao je Goran odlučivši pratiti izbjegličku rutu, ali u suprotnom smjeru.

Cilj mu je bio jednostavno napraviti akciju, pa je planirao krenuti iz jedne muslimanske zemlje prema Jeruzalemu i kada završi svoje hodočašće vratiti se doma. Tako je odabrao Jordan kao zemlju s najviše izbjeglica i 98 % muslimana.

U Jordanu je bio deset dana, zatim je pošao u Palestinu i ušao u Izrael iz kojega je krenuo za Jeruzalem gdje je hodao pet dana. Kasnije je došao u Cipar avionom, prohodao ga i letio za Tursku gdje je nastavio pješačiti obalom odakle su se kretale izbjeglice. Tako ga je put odveo do Grčke, potom Makedonije u kojoj je napustio izbjegličku rutu i ušao u Albaniju, Crnu Goru i onda Hrvatsku.

- Prava ruta bila bi da sam išao prema Srbiji, zatim u Mađarsku pa preko Slavonije vratio se doma. No, bilo je jako hladno i osobno me više zanimala Albanija – rekao je Goran te posebno istaknuo kako niti jedne neugodnosti nije imao na putovanju, a najljepša sjećanja vežu ga kada su mu ljudi pomagali.

POMOZI PROLAZNIKU

- Iračanin ili Sirijac koji dolazi u Europu dolazi iz nemoći. On putuje u kršćansku Europu i mi mu organiziramo doček. Tako na primjer u Makedoniji umjesto pet eura za vlak do Srbije, platit će 25 eura i još će ga ugurati u vlak kao srdelu! U Hrvatskoj smo bili malo humaniji pa smo besplatno prevozili izbjeglice – ljutito govori Goran Blažević te navodi kako mu kao kršćaninu takav odnos izrazito smeta pa se često sjeti Jordana gdje je svakodnevno dobivao pomoć tako što bi da ljudi ugostili, nahranili, a u trgovinama bi čak imao sve besplatno.

- Nisu ništa tražili za uzvrat - prisjeća se Goran i dodaje kako u Kuranu ima jedan redak koji glasi „Pomozi prolazniku“ osvrnuvši se kako je islam religija koja je nastala u polunomadskome društvu u pustinji.

- Ako ja dolazim do njih i oni meni ne pomognu, puštajući me da idem dalje, ja ću umrijeti. Normalno je i ljudski pomagati ljudima. Bilo je zanimljivo tih desetak dana do Jordana dok sam prolazio pustinjom. Upoznavao sam stranu islama koju možeš vidjeti u Bosni, Albaniji, ali zapravo je nestala – navodi Blažević koji zagovara stav kako bi Europska unija trebala pomagati.

RUKSAK KAO KUĆA

Goran Blažević se prisjeća i teških trenutaka kada je mislio da mu se neće dati više pješačiti, no naglašava kako odustajanje od zadanog cilja nikad nije dolazilo u obzir.

- Slijedio sam svoj cilj u glavi, kad me zima uhvatila između Makedonije i Albanije hodao sam na -20, ostao sam pribran i pustio putu neka me vodi – prisjetio se. Najvažnije, ali i najskuplje je ono što ima na sebi, a to je oprema koja ga je spasila od velike hladnoće, objašnjava Goran koji je tada sve što je imao u ruksaku obukao na sebe i tako hodao s tri sloja odjeće.

- Nosim ruksak koji predstavlja moju kuću. On mi predstavlja autonomiju, ima šator, kuhinju, odnosno kuhalo i lonac, vreću za spavanje i duplu odjeću za promijeniti se. Kad se isprlja operem je, nosim je na ruksaku i tako osušim.

Prije polaska na put tražio je sponzore za opremu jer mu je to bilo najskuplje. Tako su ga svi redom odbijali, no samo se javila tvrtka Prolex koji su mu kupili vrijednu jaknu.

- Ipak, laž bi bila reći da nemam sponzora. Puno ljudi mi je pomoglo na putovanju, kako ljudi iz Hrvatske i općenito iz drugih zemalja. Sponzora ima – govori sretno zbog činjenice što je upoznao veliki broj dobrih ljudi koji su mu izašli u susret dok je putovao.

TIJEKOM LJETA RADIM DVA POSLA, TIJEKOM ZIME PUTUJEM

Mladi avanturist Goran Blažević ističe kako mu je želja na ovaj način samo prenijeti poruku svog projekta, Solidarity walk 4km/h, koji služi kao zajednički most između tri religije, povezujući njihove zajedničke strane.

– Kad sam bio u pustinji, među beduinima se proširila vijest kako sam ja tamo i oni su me posjećivali i donosili hranu. Njima se svidjelo ovo što ja radim – kaže Goran koji namjerava napisati knjigu, ali kad uhvatim vremena kojega nema previše.

Iako nema stalni posao, ljeti šest mjeseci radi u Umagu i to dva posla, na recepciji jednog hotela i još neki dodatni posao koji se nudi. Tih mjeseci radi od 7 do 23 sata, skupi 12 godišnjih plaća da bi narednih šest mjeseci putovao ili bio doma
O svom putovanju redovito izvještava sve zainteresirane na blogu Svijetom bez žurbe.

- To radim od šestog mjeseca prošle godine. Na početku je bila dosta dobra čitanost i onda je počela padati, sad se malo pojačala kada sam krenuo na ovo putovanje. Neki dan sam imao enormnu čitanost članka u kojem sam upotrijebio riječ marihuana zbog čega nisam zadovoljan. Kad vidim kakve se sve vijesti čitaju, pozli mi – za kraj objašnjava ovaj simpatični i hrabri avanturist.

Svakako planiram još hodati i možda jednog dana budem prepoznat – zaključio je Goran Blažević koji je početkom listopada krenuo na petomjesečno putovanje pješice od Jordana do Hrvatske.

IVONA MACAN