PIŠE: Mario Klečak/Glas Grada
Danas su banke hramovi, iz kojih se izgone oni, koji te kamate ne mogu plaćat', oduzima im se imovina, a mogu završit' i gore. I sve po zakonu.
Oni, kojima je takvih zakona dosta govore, da je i stranputica, koja vodi u pakao, popločana najboljim zakonima. Čovjek, natovaren kreditom, od tih uredno poslaganih zakonskih pločica misli, da je to pravi put, a onda tek shvati, da su one lihvarske oglase za brze kredite, po stupovima, zalijepljene selotejpom, zamijenile banke, odobravajući građanima kredite, koji ovi nisu ni tražili. Požurite, piše u dopisu, u našoj poslovnici vas čeka odobreni gotovinski kredit.
Zato su se Hrvati silno poradovali, kad' su čuli, da se i u nas otvara tzv. Islamska banka, koja daje kredite bez kamata. Naravno ima par uvjeta. Ne, ne, ne moramo se preobratit' na islam. Niti treba mijenjat' ime kasici prasici. Jedino što ne smijemo koristit' solde za 'nemoral', a to je kocka, duhan i alkohol. Eto, možeš po nekim njihovim zakonima kamenovat' silovanu ženu, ali ovo... Ma dobro, nijedan prosječan Hrvat, koji čezne za kreditom, neće s njim u špagu u Las Vegas, niti će ga popušit' i popit'.
A kamenovanje i ostalo vezano za žene, to je njihova stvar. Tradicija štoviše. A znamo, da su različitosti bogatstvo među narodima. Pa tako i poimanje grijeha. A kad' smo na grijesima, neki anketirani, kredita potrebiti Hrvati su rekli, da ako Vatikan pod hitno ne otvori sličnu banku radodajku, oni će dobro razmislit' o budućoj bilaterali. Svi se konačno slažu, osim starih Grka, Bog je samo jedan, kako god ga mi, ili oni, zvali.
A čovjeku treba pomoć, prvo na ovemu svijetu, a za oni drugi ima vremena.
Jer, da bi čovjek stig'o na nebo... treba prvo otić' - pod zemlju. Ali nije preša.
Premijer je neku večer objavio, da su se ministri u novoj Vladi, izvanredno snašli. Svi smo u to uvjereni. Već u prvih sto dana vrijednoga rada, riješili su sve svoje probleme. A statističari amateri su zabilježili, da otkako su na vlasti, najveći trend rasta je, rast - cijena benzine.
Oni službeni statističari zabilježili su, da su trenutno od Hrvata siromašniji jedino Litvijci, Letonci, Rumunji i Bugari. Za nevjerovat' i Španjolci. I oni su u Europskoj Uniji. A naš čovjek se žali na besparicu. A rođen je u besparici. Urođena mu je. K'o srčana mana. Nikad nema dovoljno solada. A troši. Kupuje. K'o mali šeik. Ma redovito podmiruje obaveze. Ni'ko ne zna kako. Živi mimo svake ekonomske logike. Danas ima solada. Sutra je sasvim bez love. Suh k'o papar. Onda opet napuni takulin. Kako? Ni Bog ne zna kako.
Ministar prometa i veza, tj. neba, zemlje i mora, malo se najedio na šefa Vlade, što mu je pokvario planove za još jedan komadić auto-puta, kojega su Riječani već nazvali 'Komad – ina'. Pa je dao ostavku. Kaže po savjetu doktora. A naš Premijer nije doktor. Svejedno se misli, da mu je ON pomog'o odlučit', jer on sam, to ne bi mog'o.
Što čeka njegov savjetnik, profesor za promet, koji i dalje pokazuje znakove zamorenosti, zbog teškog rada, na izmišljanju bypassa Klek- Ston? Mora bit', da oni dva nemaju istoga doktora.
Pričuvni ministar i zamjena za iskusnoga cestograditelja, već je u pripremi. Mladi novi ministar, dosad poznat po tome, što je u mlađim danima svašto 'pušio', a i tetoviran je. Bio je, kaže, član HDZ-a, a da to nije ni znao. Najdraži sport mu je badmington. Njegov bogati poslovni životopis, još više obogaćuje zanimljiva spoznaja, da je gospar nakon vjenčanja, preuzeo prezime - svoje supruge.
Je li bandiera rossa ili bandiera nostra, svejedno je, samo nek' je trionfera. I svi su rekli, mali je to korak za čovjeka (dizača zastave) na zidinama, a velik za čovječanstvo. K'o ono, kad' su na mjesecu zabili onu američku, da ostane tamo, k'o uspomena, zavazda. Na mjesecu. A u nas je vjetrovito, i zastave često stradaju od raznih povijesnih i klimatskih nepogoda.
Nakon ukidanja Pelješkog mosta, autoputa i Trgovačkog suda, u Gradu će se izgleda ukinut' i Carina. Brojni dubrovački porezni obveznici bi predložili Vladi, da ukine i dubrovačku ispostavu Porezne uprave. I tako je prvi potpredsjednik Vlade ocijenio, da poreznici ne rade, ama baš ništa.
Na Veliki petak sam bio na Gruškoj placi. Bilo je puno svijeta. Prepozn'o sam dosta viđenijih građana, koji su se odlučili uzdržavat' od mrsa i postit' na najsvetiji petak u godini. Pa su se zdušno opskrbili škrpinama i šampjerima, a oni koji su kasnili, morali su se, za nevolju, zadovoljit' i zubacima dvokilašima. Tako smo, čineći dobra djela sirotim ribarima, priveli kraju vrijeme odricanja. Jedan, davno amortizirani penzioner, što je za sedam kuna kupio šaku gerica,
(a nema mačku), priča Šipanjki Ani, kako se ne sjeća, kad je zadnji put jeo k'o čovjek. A opet, kaže on, nije mu vlast kriva, što mu je možda pamćenje popustilo. Barem neće gorjet' u paklu.
Ili je ovo vrijeme čudnih ministara, ili se mi ne intendimo u politiku. Njima se očito sviđa vlastita slika u ogledalu. E, ali oni imaju ona skupa kristalna ogledala. Ali ima i iskrivljenih ogledala, pa im se protivnici mogu nehotice prepasti svoje slike. Tako je, onaj fini, učeni gospar, ministar znanosti, obrazovanja, ali i sporta, poručio nogometnim faraonima, da se svi zajedno pogledaju u zrcalo, pa da pljunu u ono, što tamo vide. Uuuuuu!
A onda je predsjednik od Ha-Ha-O-a, što je ono bio ogadio našega dobroga dubrovačkoga kapetana , pružio podršku vodstvu HNS-a i Dinama, a razigranom ministru rek'o, da je divljak i da je on kriv za sve, i neka ide ća. Ma in tanto, na koncu se izgleda u ogledalo pogled'o jedino najzaslužniji za sve uspjehe domaćega nogometa. Pa se ostavio spašavanja sporta.