Internetski portali proširili su mučno svjedočanstvo bivše pekarice koja je nakon dugogodišnjeg rada u pekarnicama iznijela svoju priču o spravljanju hrane u pekarama, a koje je naprosto šokantno. Iako je ona radila u pekarama u Srbiji, upozorava kako uvjeti rada nisu bolji niti u jednoj susjednoj zemlji jer je zarada pekarima uvijek bitnija od kupaca koji ni ne znajući što se skriva iza primamljivog pulta jedu, jednom riječju - strahote.
Naime, Milanka i njezin bivši dečko dugo su vremena radili kao kuhari, odnosno pekari u restoranima i pekarnicama po susjednoj državi, gdje su zatekli nevjerojatne uvjete u kojima se specijaliteti prave. Ona je rekla kako nije neobično da se redovito bore sa žoharima i štakorima na mjestima na kojima se sprema hrana te da gazde ovih objekata ne mare za higijenske uvjete sve dok im prodaja ide dobro. Milanka je svoje iskustvo prenijela i studentima na sveučilištu koji su se bunili na kvalitetu hrane u menzama te je htjela približiti zbog čega je tomu tako.
"Strpljivo sam šutjela do sada, ali ne mogu više! Moram vam objasniti zašto je kvaliteta hrane toliko loša. Imala sam to zadovoljstvo da jedno vrijeme života radim u pekarnicama, a otprilike u isto vrijeme moj je bivši dečko radio u nekoliko restorana kao kuhar.
Pobjegli smo iz te industrije i on i ja glavom bez obzira, a evo i zašto. Ti bureci od nekoliko kuna i pizze koje kupujete u pekarnici uglavnom se proizvode u prostorijama po kojima žohari gmižu doslovno u rojevima, a protrči tu i tamo neki miš, pa i štakor. Radila sam u pekarnici u kojoj počneš praviti sendviče (oni fini sendviči u celofanu) i ako ti uđe kupac i moraš te napola spremljene sendviče ostaviti na pet minuta, kada se vratiš, po njima gmiže desetak žohara. Ono što se napravi u takvoj situaciji je da rukom rastjeraš žohare, završiš sendvič i fino ga uviješ u celofan. Svaki kruh/kifla itd. koji padne na pod uredno se vraća na policu. One gljive na pizzi se nikada ne peru prije uporabe (a ja sam se pitala zašto sve djevojke koje rade u pekarnici imaju crne nokte – ne, ta prljavština se ne može oprati). Radila sam u četiri pekarnice u jednom mjestu, u tri je situacija bila ovakva, samo su u jednoj bili pristojni higijenski uvjeti. A znate zašto? Zato što su imali malu proizvodnju, samo nekoliko vreća s brašnom. Tamo gdje ima puno brašna ima i žohara i štakora te dezinfekcija i deratizacija ne pomažu mnogo. (Uvijek se sjetim jednog starijeg pekara iz Leskovca kada je govorio kako je ujutro zatekao "štakora kako hoda po tijestu kao čovjek". Kada sam ga pitala je li svuda tako, rekao je "da, apsolutno, na 100 % mjesta gdje sam radio" - bio je pred mirovinom).
Mislila sam da je u restoranima bolje, osobito po elitnijim, ali ne. Moj je dečko radio u jednom ekskluzivnom restoranu i sjećam se kada sam ga zvala i kada je on sav rastrojen rekao kako je sjeo da zapali cigaretu jer ga je uznemirio prizor tri štakora koja su odjednom protrčala kroz kuhinju. (Do tada su se pojavljali individualno). Radio je u još nekim restoranima od kojih je jedan bio s tradicijom od 3tridesetak godina. Savjetovao me od srca da nikada ne jedem tamo jer se namirnice čuvaju naneadekvatan način (stoji oguljeni krumpir u vodi u hladnjaku po dva dana, domaćice znaju kako to onda može izgledati, ništa se ne smije baciti da se gazda ne baci u trošak), služe suhomesnate proizvode s isteklim rokom itd. E sad, kada vi odete u restoran i kuhar spremi jelo za vas dvoje, troje, naravno da će zakamuflirati sve, spakirati u porculanski tanjur i uzeti vam 40 eura. Pomislite za koliko se učenika kuha u menzi, pa sljedeći put kada naiđete na jabuku koja je prezrela ili trula IZNUTRA, razmislite je li racionalno očekivati da se to ne događa. Također, sjetite se priče o sendviču i žoharima kada vam dođe da uđete u pekarnicu. Uštedjet ćete novac i popraviti liniju. Ako mislite da je u susjednim zemljama bolje, varate se.