Ako se bolje promisli, brzo će se shvatiti: najduži dio ljudskog života neprekidno se vrti oko solada, interesa, poslovnog života, zvanja, zaposlenosti i sl. I baš, za ovakav skup oznaka vezano je poimanje bogatstva i siromaštva. Uglavnom-materijalnog. „Poimanje“ je čin duhovne djelatnosti. Kao takvo, ono ođe asocira (spaja se putem misli), i na duhovno bogatstvo i siromaštvo.
Prosvijetljena čeljad u svojim mudroslovnim knjigama piše: „Bez postizanja stanovitog materijalnog blagostanja u ljudskom društvu - nemoguće je kraljevstvo duha.“ Naime, materijalno blagostanje jamči veći osjećaj sigurnost. Drugi je par rukava što kod značajnog broja ljudi, postoji stalna težnja za prekomjernim „zgrtanjem“ bogatstva. To spada u već poznatu gramzljivost ili pohlepu. U tom smislu, za ruskog književnika A. Č., ne može biti pravednog bogatstva. A, američki humorist i pisac D. M. savjetuje: „ Kada vam netko kaže da je do bogatstva došao napornim radom, pitajte ga - čijim?“ I onda, poput Latina, poručuje: Tko se obogatio za godinu dana, trebalo ga je „objesiti“ prije dvanaest mjeseci. Pa, unatoč svemu, svi se uvijek prvo pitaju: „Je li netko bogat, a nitko je li dobar?“ Također je i ovo činjenica: svatko bogatstvo se najčešće veže za novac. A u životu ima važnijih stvari od novca. Nažalost, sve one koštaju (piše na jednom grafitu). Dosta, dosta davno (u staroj bolnici), kao liječnički pripravnik, razgovarao sam sa šefom jednog medicinskog odjela o nekom medicinskom problemu (šef je odavno pokojni). Nakon završetka razgovora, zaželim mu dobro zdravlje i puno solada. On se naglo trgne, te odgovori: „Ne puno, već dovoljno!“ Brzo sam shvatio, kako zapravo puno novaca ne donosi sreću. Sreću, tvrde pametni, jedino donosi duhovno bogatstvo. Ono daje mudrost, daje vjeru, daje ljubav.
Ali, irski pisac, erudit i šarmer O. W., opet ovo piše: „Mladi misle kako novac predstavlja sve u životu. Tek kada ostare, shvate da je to-istina.“ I nadopunjuje: „Bolje je biti vječno bogat, nego vječno lijep.“ I dodaje: „Ako su bogatun i siromah braća, onda je bogatunu ime Kain (Prema Bibliji, to je bio prvi sin Adama i Eve. Ubio je brata Abela). Raščlanjujući ove prijepornosti, pokazalo se zaista istinito: „Tko nije razvio duhovna bogatstva, nema tog novca, koji ga može usrećiti.“
Još u dalekoj prošlosti, mnogi pojedinci su iskustveno došli do sljedećeg zaključka: veličina duhovnog bogatstva ovisi o kvaliteti međuljudskih odnosa, pa o tome je li čeljad naučila praštati nanesene nepravde, prihvaća li osobu onakvu kakva jest, cijeni li život, cijeni li istinu, etc, etc.
Finalmente, ponovo dvojba: Što je veća prednost: materijalno ili duhovno bogatstvo? Možda je najtočniji ovaj odgovor: „Jedno, bez drugog ne može. Mora postojati ravnoteža. Ni jedno ne smije prevagnuti.“
O samom siromaštvu u nas (u Hrvatskoj), koje stremi poprimiti epidemijsko obilježje, natuknuto je u prošlom broju „Glasa Grada“. Tada je naglašeno kako su nezaposlenost, bijedne plaće i mirovine, pa nedavni agresivni rat, pa neobrazovanost, te tzv. pretvorba desnih i lijevih, tek neki od temeljnih uzroka siromaštva i pojave siromaha. A vapaj siromaha (prosvjedi, štrajkovi i sl.), diže se sve do Boga, ali ne stiže u ljudske uši (mjerodavne). Sirotinja postaje gladna. No, kruha, hvala Bogu, za sada imaju. „Njihov kruh je slađi od bogataševa. Glad mu daje slatkoću.“ A izjave ponekih, kako gladnom, kada i muha uleti u usta- postaje sretan, je ipak preuranjena, dapače i podrugljiva. Zanimljivo je da „gavani“ (bogatuni), nikako ne mogu shvatiti zašto siromah uvijek više misli na novac, od njih. No i bogat čovjek živi u strahu. Ne samo od bolesti i smrti, već najviše od straha da će osiromašiti. Svoju sreću nalazi isključivo u osjetilima i tjelesnim užicima (kao Epikurejci- red helenskih filozofa). Bogatim su suosjećanja zakržljala. Zbog silne želje za potrošnjom, zbog neprekidne trgovine u neoliberalnom kapitalizmu u stalnoj su trci za materijalnim dobrima. Sebični su i bahati. Također neiskreni, prema sebi i prema drugim!
A Bog? Po njima, on je privid i zabluda za naivne i neuke. Zapravo, većina bogatih je duhovno siromašna.
Ali što je s onim osobama, s onim pojedincima, koje uviđaju svoje duhovno siromaštvo? Svoju nemoć, pa se u poniznosti svog srca, svom dušom klanjaju Bogu? „Blagoslovljeni oni, koji znaju da su siromašni u duhu!“ Ili: Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!“ Ova misao je zabilježena u Evanđelju po Mateju. Nju je izgovorio Isus pred mnoštvom i pred svojim učenicima, na gori. Paradoksalna je (osebujna, neočekivana)! Ona je prva od deset izgovorenih Isusovih blaženstava (blažen- sretan). Isus ne veliča siromaštvo! On postavlja novi poredak vrednota! Zato njegova blaženstva bogatim, zbunjenim, ateistima, agnosticima, paraju uši! No, o tome, u jednom od sljedećih brojeva „Glasa Grada!“