PIŠE: Mario KlečakLjeto je u svom vrhuncu. Sunce je istina, nekad' ugodna budilica, puno ugodnija od zvonjarina ili vriske gladnog djeteta. Ali je ovih dana i tiranin. Samo što počneš uživat', spržit' će te k'o čvarak.
A prvo te, glumeći nježnost kroz prozirnu koltrinu sramežljivo, toplim zracima budi. Samo da te što prije živa tostira. Možda je zato u pradoba Sunce bilo obožavano. A onda smo mu, kažu, pojavom novih bogova okrenuli leđa pa nam se sad' osvećuje zbog nevjerstva. I nebo ga se prepalo, pa se širom otvorilo, da propusti taj gnjevni oganj. Što možemo! Ni Tesla nije uspio nać' prekidač, pa ga ugasit'. Čitam, da žuti disk ne može izdurat' više od još 4 milijarde godina.
A onda će konačno isparit oceane i progutat' život s modrog planeta Zemlje. Ma nemojte!
Teško se ovih dana 'gutaju' neprobavljive političke teme. Nije ih lako ni čitat', a kamoli pisat'. Ovu setemanu ne pratim politiku. Mislim o ljudima i temama s margina, što čine lakšim izbor štiva za plažu, pomažući preživljavanje još jednog pakleno vrućeg dana. A životni putovi, pa i stranputice običnih, malih ljudi možda nisu tako glamurozni k'o onih iz političkog ili estradnog sazviježđa, ali su bar' jednako toliko dojmljivi. Pa sam ove retke namijenio jednom od njih.
Vanka ide samo kad moraPoslije dugo godina, sreo sam, na šalteru banke, nekadašnjeg prijatelja iz osnovne škole. Dugo je navegav'o na strancu. Živio u Rijeci. Pa se vratio kad' mu je mama umrla. Nije se ženio. Priča se kako je rek'o, da nikad' ni jednu nije stig'o pitat', bi li se udala. Vazda je prešio. Tako je ost'o sam. K'o suha grana. Nisam ga vidio bar četrdeset godina.
A prepozn'o je on mene. Neki su mi poznanici rekli, kako misle, da su ga viđali u bolničkom šlafroku, u hodniku na Medarevu. Ali se ne bi zakleli.
Pitam ga, đe je i što ga nema vanka? A on meni, da ga ima, ali doma. Vanka ide samo kad' baš mora. A rijetko mora. Danas mora i to radi penzije.
- A šetnja, prilika da se zabaviš, nešto doživiš, sretneš nekoga dragog', bubnem ja onako, ne znajući kako produžit' razgovor.
- Mmm... šetnja, kažeš,...druženje.. znaš, ma, susjedi me već dugo pokušavaju izvesti vanka. Ali, to im ne uspijeva. Ne dam se ja. Znaš, kad jednom dođu po čovjeka, neće više otić' bez njega. Evo, već su mi poslali socijalnog radnika, pa tebe. Zato što ne izlazim dovoljno. I nisu me viđeli od funerala. Pa brinu. K'o da čovjek mora izlazit' samo zato, da oni ne bi brinuli.
Rijet' ću ti nešto: šetnja je nešto potpuno besmisleno. A i kud' bi' ja, sad kad sam u penziji? Ti znaš, ja sam u mladosti vazda iš'o nekud'. Dobro, ić' od A prema B, sa jasnim ciljem, da se u točki B nešto određeno obavi, pa se vratit' u A, to razumijem. Ali šetnja, sama po sebi je nešto uzaludno... Jasno ti je, da tijekom šetnje, čovjek zapravo nikud ne ide, a poslije se samo niotkud i ne vrati...
Mada, je li, djelomično si u pravu. U šetnji čovjek može nešto i doživit', nekoga sresti. I može ti bit' drago. Samo da znaš, isto tako te ne'ko može i najedit, ili ugazit' na nogu. Može ti dosađivat' pričom o kućnim problemima, oskudicama i nezaposlenosti, ako nema pos'o. Ako ima, onda ti može pričat' o kazni Božjoj zvanom rad i plaći koja je s tom kaznom u skladu. Ali to i nije najgore.
Možeš ti rijet' da pretjerujem, ali te ne'ko može, u nekoj još goroj varijanti, rastavit' od života. I to tako, da ispadne k'o samoubojstvo. K'o da više niste mogli zajedno. Ti i život. Ili nesretan slučaj.
E, može, može; čitam ja o temu svaki dan. Tri žrtve u jednom danu. Jednoga su k'o slučajno, na smrt pregazili džipom, na drugog' bacili, k'o nehotice, staru satelitsku antenu iz šufita. Ovaj fermo da veže crevlju, pa su pogodili nekoga, potpuno nedužna čovjeka. Poslije su onega drugoga morali ubit' naknadno, da se stvar okonča, a zatim su pobijeni i svjedoci, što su to s prozora gledali. Sve skupa - sedam. To ti je smisao za urednost; ne vole manijaci ništa ostavit' nesvršeno. Trećeg, u bijegu, su začudo poštedjeli. Ali tu se on sam snaš'o, pa se okliznuo i sjeb'o niza skale. I tako finuo na ortopediji. Slomio kuk. Pa su mu ga morali učinit' na drebanku. Od Rostfraja.
Što besmislena šetnja može učinit Četvrti, pak, slučaj posebno je zanimljiv, jer je čovjek otiš'o u šetnju, a da mu se ništa nije dogodilo. Što bi samo po sebi zaslužilo, da krupnim slovima iziđe u novinama. Da mu za to vrijeme nisu opljačkali stan. Porodično zlato, soldi iz zidne kase iza slike. I sliku naravno, pa uspomene, robu, dvije televizije, sve osim lavandina i školjke od zahoda.
Dobro, tebi ovo možda zvuči pretjerano, zato jer ne znaš, da ja u novinama čitam isključivo rubrike o nesrećama zvane crna kronika. Prirodno je da se u njima piše samo o takvim stvarima. K'o što u Savjetima liječnika, piše sve o raznim boleštinama. Normalno da znam, da u ostatku novina ima i ljudi, koje još uvijek niko nije ubo nožem, opljačk'o, na koje niko nije bacio bombu... za sad'.
Jer, znaš, to ti je jedno privremeno stanje.
Eto, bi li Gadafijev sin bio vjerov'o, dok je živio k'o playboy po Francuskoj rivijeri, da će ga izbužat' s dvanaest metaka. I još govore, da su samo tri bila smrtonosna. K'o da je to malo.
Zaboravio sam na vrućinu. Zadnja primjedba, orosila mi je škinu hladnim znojem, a moga sugovornika jako oraspoložila, pa mi je pokaz'o, barem dvije duzine perfektno bijelih i zdravih zuba.
Eto što ti besmislena šetnja može učinit', pointira on ... neka, hvala. Više volim sjedat' doma. Jer znaš, kad' bi ne'ko bio tolika naivčina, pa odlučio mene opljačkat', tu sam spreman i barem na svom terenu. Par stotina kuna 'sakrijem' tobože u gambelu od čaja, pa tako ne moram odugovlačit' s traženjem gotovine, što bi moglo narajcat' mogućeg lupeža, da me prebije. Nego mu lijepo, odma' dam sve što jedan penzioner može imat'. Zašto ne. Na kraju krajeva; taj iznos me sigurno ne može financijski upropastiti…
Pa kad' ustreba, evo me tu. Bogu hvala na bankama. Tu i klima najbolje hladi!