Boris Sokal: 'Kada bi umro vrag (zlo), malo bi ljudi marilo za Boga'

PIŠE: Boris Sokal/Glas Grada

Početkom Domovinskog rata, dva puta sam u oklopnjakom Majsan dolazio u Mokošicu. Ili preciznije: Bilo je to u neprijateljskom okruženju, prije njene neposredne okupacije, kada je Mokošica trebala postati „Trebinjsko primorje“. Zapravo, nas nekoliko liječnika imalo je tada unaprijed pripremljen raspored za odlazak na teren, radi pružanja medicinske pomoći lokalnom stanovništvu.

Jedni su dolazili u Novu Mokošicu drugi u Župu dubrovačku. Vozeći se u oklopnjaku, noću, neizvjesnost od ishoda puta  i strah (bar kod mene), pojačavali su se dok smo se približavali izvore rijeke Omble. Poviše izvora je Golubov kamen, koji je već bio u neprijateljskim rukama. Odozgora, dobar pregled na magistralu i često se pucalo na sve što se kretalo cestom. Loš je to osjećaj, kada ti nešto prijeti poviše glave. Čovjek je preplašen kada zna da je granata iznad glave (ako „udari“- strah će proći ).

Strah uz radost, žalost, bijes, etc. spada u tzv. primarne emocije, prirođene svakom ljudskom biću. Pojavljuje se vrlo rano kod svake osobe. Pojavljuje se i tijekom života u različitom intenzitetu. On je zapravo snažni afekt (uzbuđenje) u koje se najčešće zapada kada je život ugrožen, kada su ugroženi nagon za samoodržanje i nagon za održanje vrste. Pitanje je, bili bez straha preživjela bilo koja vrsta? Njegova biološka podloga je srednji mozak, gdje su smješteni centri za reguliranje nagonskog i vegetativnog života: Centar za žeđ, pa za glad, probavu, disanje, rad srca. Sve ove funkcije su podložne utjecaju straha.

Čeljade se skoro svega boji

Naturalo, tu je i kora velikog mozga, pa tzv. „substantia reticularis“ no, ova raščlamba bi odvela u dublju medicinsku znanost. U svake osobe u stanju veće bojazni ili jake tjeskobe (neodređenog straha), nastaje snažan podražaj spomenutih centara, zbog čega se javljaju psihosomatske reakcije: Lupanje srca, znojenje, drhtanje, često mokrenje, grčevi mišića, crvenilo ili bljedilo lica. Može doći i do infarkta, astmatičnog napada, svrbeža kože, provale psorijaze, etc. A ako stresna situacija što proizvodi strah postane dugotrajna, postoji mogućnost pojave čira na želudcu, pa čak i raka. Obuzeto strahom, čeljade se teško uklapa u obiteljski, društveni i poslovni život. Ako je pak, osoba izbezumljena strahom nalazi utočište i u rizičnim ponašajnima (droga, alkohol, sekte, etc.).

U njima nalazi opuštanje, smirenje. Čeljade se skoro svega boji: Neprijatelja (što je razumljivo), ali ponekad i prijatelja, boji se rata, gladi, nezaposlenosti. Unatoč bezbrojnim garancijama i pravima, ono se osjeća zastrašeno, nezbrinuto. Plaši ga neuspjeh, naleti raznih težih bolesti, smrt. Boji se pljačke, mučenja, ekoloških katastrofa (potresa, npr.). I ovo je istinito: Postoji strah koji se „kultivira“ kako bi se manipuliralo ljudima.  Poznati književnik Meša Selimović je napisao: „Teško se oteti strahu, zbog kratkog života i zbog nestanka u nepoznatoj tami vječnosti. I nastavlja: Strah je najveća sramota ovog svijeta i najviše poniženje čovjekovo… čovjek je opkoljen strahom kao plamenom, potopljen njime kao vodom.

Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, plaši ga budućnost. Čovjeka je strah budućnosti zbog neizvjesnosti i nesigurnosti, koje nosi „sutra“ (ovo ne treba miješati sa zabrinutošću, zbog nečega što je očekivano i normalno). Kada je riječ o strahu od budućnosti, najčešće se dogodi, kada se u nju dođe, da je sva bojazan bila neutemeljena. Pažljivi raščlanjivači svakodnevne stvarnosti, uočili su zanimljivu ljudsku pojavu, pa izjavljuju: „U grudima što mirno dišu, nepoznat je svaki strah“ (centri u srednjem mozgu nisu razdraženi). A čovjek koji čini zlo i očekuje osudu, straši se.

Vrijeme u očekivanju osude dovodi do straha različitog stupnja. „Ne čini zlo, pa nećeš znati što je strah“, glasi jedna izreka. U tom smislu, Portugalci „proširuju“ izreku. Oni govore: „Kada bi umro vrag (zlo), malo bi ljudi marilo za Boga.“ A profesor moralne teologije i bioetike V. P., pita se: „Čovjek bez ikakva straha, je li još uvijek čovjek? A čovjek opsjednut strahom, je li prestao biti čovjek?“ I dodaje: „Svatko mora preuzeti svoju mjeru straha, što je obvezni dio životnog puta (znači, nema ljudi bez straha). Samo se tako možemo boriti s njim, nadvladati ga i ugraditi pozitivno u svoj život.“ Dunkve, svi ljudi se plaše. Onaj koji se ne plaši nije normalan (to nema nikakve veze s hrabrošću). Jer tko misli na posljedice, ne može biti hrabar. Ako je osoba nazočna nekom junačenju opasnom po život (npr. skok padobranom s ruba svemira), za onog koji izvodi i za druga ljudska bića, je li to hrabrost? Hrabrost nije nedostatak straha. Ona je više-neodgovornost (ipak, „kada ne bismo imali hrabrosti ne uzmaknuti pred nekim stvarima, zaista ne bismo bili dostojni života“).

Treba upoznati i prihvatiti sebe

Za savladati strah kao duboko ljudsku pojavnost, treba upoznati, i prihvatiti sebe, ustrajati u pobjedi, biti djelatan, živjeti u istini (istina najviše oslobađa), imati prijatelja, živjeti svoj način života, vježbati opuštanje, etc. Postoji, naturalo i psihološki pristup oslobađanja bojazni i to uz pomoć stručnih osoba (psihoterapeuti). A nekada i medikamenti. Teolozi i psiholozi tvrde kako nasuprot straha stoji POVJERENJE . Dok strah guši hrabrost i obezglavljuje, POVJERENJE obnavlja čovjeka, oživljuje. „Ono daje snagu, krijepi i jača.“ Prof. V.P. navodi ovaj primjer iz Evanđelja, po Mateju: „Prestrašenim apostolima, u barci, na uzburkanom moru, usred noći netko prilazi. Obuzimlje ih strah od utvare. Čuju ohrabrujuću riječ: „Ja sam! Ne bojte se!“ Prepoznaju da je to Isus i Petar želi poći k njemu. „Dođi!“- reče mu. Jer je vjerovao Isusovoj riječi, krenuo je i hodao po uzburkanom moru, odvažio se na nove, hrabre dotad ne poduzete, neprovjerene i nepoznate korake. Imao je hrabrost, da nadvlada sav trenutačni strah, sve teškoće i da stigne na cilj. Međutim u jednom trenu je posumnjao, uplašio se valova, prijetećih opasnosti- i počeo tonuti. „Gospodine, spasi me!“… Isus odmah pruži ruku… Malovjerni, zašto si posumnjao?. Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar.

Prof. V.P. ovako objašnjava: „Isusova riječ „Dođi!“, poziv na povjerenje, ohrabrenje i sigurnost odzvanja kroz sva vremena i njegova je spasonosna ruka, ispružena za trenutak sumnje, straha i pada. U povjerenju u Božju vjernost, čovjek se može odvažiti na put, unatoč strahovima, ostati vjeran idealima i stići na cilj.“ Zato, ne boj se! Uz Isusov (uskršnji) pozdrav: „Mir vama!