BORIS SOKAL: Mljetski događaji koji se ne mogu zaboraviti

Dunkve, 1977., kasno ljetno popodne. Otac unosi teško ranjenog sina (iz lovačke puške). Dovezao ga iz Korita, fićom, makadamom, s učiteljicom u pratnji. Ulazna rana ispod desne ključne kosti. Veličine nokta. Zato, izlazno područje pored pazuha, skoro "razneseno".  Dijete, 14 godina, u hemoragičnom šoku, uslijed gubitka krvi

Piše: Dr. Boris Sokal/Glas Grada

Ako se bolje razmisli, ne postoji ni prošlost ni budućnost (sutrašnji dan nije nitko vidio). Ali, zašto čovjeka muči prošlost, koje više nema? Zato što čeljade, bez sjećanja na prošlost, je čeljade bez budućnosti. I jednostavno zato, što sjećati se – znači živjeti.

Tempus fugit (Vrijeme leti). Prije 35 godina obnašao sam poslove liječnika opće prakse na otoku Mljetu (dvije godine). Skrbio se o zdravlju za približno tisuću stanovnika, uglavnom starijih, u desetak sela.  Kruh su zarađivali kroz poljodjelstvo, ribarstvo i turizam.

Mljet, prekrasan otok, 70 posto pošumljen. U šumama stada jelena. U moru, ispod sela Ropa, morska medvjedica. Na sjeverno-zapadnom djelu otoka, dva živopisna jezera: Veliko i Malo. U Velikom, otočić sv. Marija s benediktinskim samostanom. A na sjeveroistočnom djelu otoka, slikovite pješčane plaže (Saplunara). Na Mljetu su također ostaci ilirskih gradina. I ostaci antičkih palača (Polače). A more, što zapljuskuje obale? Čisto i mirisno! Lijek! 1960., otok je proglašen nacionalnim parkom!

Kroz povijest je mijenjao vlasnike: od gusarskog uporišta koje je pokorio rimski  car Oktavijan, dolazi u ruke Gota. Onda Bizanta, pa Neretljana, pa Zahumlja, pa Dubrovnika (1302. do 1808.), pa Francuza, pa Austrije, pa kraljevine SHS, pa FNRJ, pa na finalmente, pripadne Hrvatskoj (a kako je počelo, mogao bi pripasti Rusima!).

O ljepoti otoka, za koga su mnogi otimali, postoji i legenda. Nju sam čuo od starih otočana: Bosanski kralj Tvrtko ( ili Stjepan?) Kotromanić, protjera neposlušnog sina na Mljet. Mislio ga kazniti, kako bi patio u pustoši. A on, šalje ocu borovu granu. Na njoj, gore, ptica gnijezdo vije, a dole se pričvrstila školjka. Navodno je i pok. jugoslavenski predsjednik Tito, imao namjeru sagraditi ljetnu rezidenciju na otoku, pored jezera. Zato je okolo Velikog, na brzinu, asfaltirana staza.

U ljepotama Mljeta, mogu jedino uživati opušteni turisti. Mještani i liječnik-nemaju vremena. No, brzo sam upoznao i njegove tadašnje nedostatke: nije bilo asfaltirane ceste duž otoka. Makadam. I samo jedna brodska pruga: Polače – Gruž i obratno (brod Perast). Nema vodovoda. Nema kanalizacije. Čim zalampa ili zagrmi, nema el. struje. Ubrzo, utihnu i  telefoni. Nije bilo kvalitetnog  tv. signala.  Nje bila ni benzinska pumpna stanica. U Babinu Polju, administrativnom središtu, samo jedna butiga mješovite robe. A zdravstvena ambulanta u sklopu veće privatne kuće. Ambulanta skromna. Peć na drva i sterilizacija instrumenata - otkuhavanjem. Nije postojala ljekarna. Po osobnom nahođenju, stvarao sam zalihu osnovnih lijekova dva puta mjesečno. Dopremani su iz stare gruške ljekarne.

U vlasništvu ambulante našao se i dotrajali auto-landrover. Dar UNICEF-a. Kada bi se uputio s njim, po šiloku i kiši, makadamom, prema Polačama, naletio bih češće na polomljena borova stabla (nagorjela u zadnjem šumskom požaru). "Balvan revoluciju", davno sam iskusio. No dobri ljudi iz Rope koje sam pozvao, uz pomoć pila i sjekira, uklonili bi prepreku. Često sam razmišljao: Hrvatska i Slovenija su odvajala značajna novčana sredstva za nerazvijene republike i pokrajine, tj. njihove općine. Tako i za Kosovo. Naturalo, sve preko Beograda. Bogu hvala, zato je Kosovo danas  gospodarski snažna država.

Danas je na Mljetu, druga pjesma, glede zdravstvene zaštite. Postoji ljekarna, pa još jedna ambulanta za potrebe turista i mještana, uz Veliko jezero. I zubar. I Asfalt cijelom dužinom otoka. Pa trajektna veza više puta dnevno: Sobra-Prapratno. Pa novo pristanište u Sobri. I pravi, novi ambulantni auto. I dobro opremljena ambulanta u Babinom Polju. Helikopter po potrebi, ali i stalna vatrogasna postrojba, etc. Ukupna sjećanja na minula vremena nisu izblijedjela. Premda, svakom čovjeku, u svrhu psihičke samozaštite blijede neprijatni doživljaji. Prijatni ostaju značajno svježiji. Odatle zabluda: Stara dobra vremena! A to nije točno. Moj radni boravak na Mljetu, prije 35 godina, obilježila su tri vrlo tragična događaja. Urezala se u pamćenje. "Zbog te se sjećam onog što neću, a ne mogu zaboraviti ono što  hoću.“

Dunkve, 1977., kasno ljetno popodne. Otac unosi teško ranjenog sina (iz lovačke puške). Dovezao ga iz Korita, fićom, makadamom, s učiteljicom u pratnji. Ulazna rana ispod desne ključne kosti. Veličine nokta. Zato, izlazno područje pored pazuha, skoro "razneseno“. Dijete, 14 godina, u hemoragičnom šoku, uslijed gubitka krvi. Uključi se (jedva), infuzija (i policija se "stvorila“). Iz ulazne rane, špricnu krv u zrak. Zaustavi se snažnim pritiskom prsta. Tražim od policije pomoć. Brz prijevoz. I od vojske (na oba kraja Mljeta bila su dva vojna garnizona). Nažalost, od pomoći ništa. Odluka: landroverom, do Sobre. Pa u zatečeni leut. Mi u štivi. Mrtvo more. Držim prst na ulaznoj rani. Infuzija teče. Slano. Čeka nas, dogovoreni ambulantni auto. Brzo, na kirurgiju stare bolnice. Hitna transfuzija, pa operacija pod-ključne arterije. Život je spašen.

Druga teška nesreća, neposredno iza ove, bila je dramatičnija. Kao u filmu. Dva tadašnja policajca, privodila su mladića, Babopoljca, u njihovu postaju. Tamo ih je očekivao šef A, 17-godišnji mladić, stvarao je navodno buku u zadružnom domu. I dok su ga vodili, on se otrgne. Sakrije se iza drvene ograde. Jedan od policajaca izvuče pištolj i repetira ga. Mladić odvali šticu s ograde i lupi policajca po ruci. Pištolj opali, a metak pogodi njegovog kolega u glavu. Vidjevši ovo zlo, preostala zrna ispali u mladića. I na mjestu ga ubije. Ranjenog policajca, u besvjesnom stanju, donesu u ambulantu. Oba oka otekla. Krvarenje unutar mozga. Teško diše. Opet slijedi ista procedura. Unese se u landrover. Pa do luke Sobra. Unese se u barku jednog ribara s otoka Visa (prethodno je javljena tragedija dubrovačkoj bolnici). Barka se uputi prema Pelješcu (Prapratno). Auto hitne pomoći, već je čekalo. Ablendira. No, dvije stotine metara pred obalom, teški ranjenik izdahne.

Onaj policajac što je ubio kolegu iz nehaja, a drugog u afektu, osuđen je na zatvorsku kaznu. Njihovog šefa, premjeste u zračnu luku Čilipi. Jednog dana, napuštajući smjenu, ukrca se u lokalni autobus za grad. Poviše Zlatnog Potoka, autobus sklizne s magistrale i prevrne se. Mljetski policajac, pogine. Ovo napisano, nije službena tajna. Jer, sve što sam vidio, sve što sam čuo i sve što sam naslutio, vidjeli su i čuli su i naslutili, mnogi  drugi. To se odnosi i na samoubojstvo koje se dogodilo u razdoblju između spomenuta dva teška tragična događanja.

Samoubojstvo (suicid) je uvijek najdramatičniji i najpotresniji za obitelj. Jedno prije podne, obavljao sam preglede bolesnika u selu Maranovići. Nepoznat mladić, dojuri na motoru i uzbuđeno poviče: Doktore, dođite odmah u Polače, ubio se Crni! Prekinem preglede, i brzo autom, u selo. U jednoj iskopini, uz stolarsku radionicu, uočim ljudsku figuru, prekrivenu dekom. A ispred radionice, grupa potresenih mještana, pognute glave. Dignem deku…Tragedija! Odlučivši se ubiti, stavio je dinamit u špag od košulje i isti zapalio. Raznesen trup. A zašto? Što je bio motiv (naslutio sam)?

Samoubojstvo nije ludilo. Ono je patnja. Samoubojice nisu kukavice. Njihovom činu za samouništenjem ne treba se čuditi. Uvijek se radi o dugotrajnoj i neizdržljivoj patnji, ali i neliječenoj depresiji. Uzrok je u potištenosti, očaju, tuzi i osjećaju teške krivice. Uzrok može biti i ljubavno razočarenje, usamljenost, teška financijska kriza, strah, zabrinutost... A tjelesna bol? Danas, zahvaljujući analgeticima-rijetko. A društvo? Ono je bešćutno i nezainteresirano. Ono pogoduje suicidu. Na finalmentu, motivi suicida su uvijek dvoznačni: bez prizivna odluka da se ode, ne okrećući se i očajnički pokušaj apela, poziva za pomoć.