Boris Sokal: Spasi dušu svoju

PIŠE: Boris Sokal/Glas Grada

Jednog ljetnog popodneva, vozio sam se svojim kolima iz pravca Gruža prema Mokošici, preko Sustjepana, pridržavajući se prometnih znakova. Iznenada, iza mene „stvori se“ osobni luksuzni auto. Vozač u njemu počne uporno „svirati“. Pa „ablendirati“.

Na trenutak sam pomislio, kako je uočio nešto neispravno na mojim kolima, pa me upozorava. No, kada se skoro priljubio uz stražnji dio (mog auta), shvatio sam: Ne gusta ga moja vožnja u kojoj se pridržavam prometnih znakova. Mladi gospar bi vjerojatno želio bržu vožnju, primjerenu njegovom luksuznom autu.

Pretjecanje je ne moguće, jer iz suprotnog smjera stalno jure vozila. Radi mira na cesti, skrenem na prvo ugibalište, te propustim nestrpljivog vozača. On mahnito projuri, a onda se i ja brzo uključim na prometnicu. I gle! Uskoro ga sustignem, jer je naglo usporio vožnju. I prisilio me na brzo kočenje. Onda krene, pa ja uskoro za njim. Opet naglo zakoči. Kočim i ja. I tako nekoliko puta. Shvatio sam takvu drsku poruku. Radilo se o bolesnoj reakciji. O „osveti“ za moju „sporu“ vožnju uz Rijeku dubrovačku.

Agresivci sa sirovom energijom

Kada se na finimentu samozadovoljio, odjuri. Nije prošlo ni par minuta, opet ga ugledam ispred sebe. Vozi svoju limuzinu u dugoj koloni vozila, što se kretala prilično usporeno. Razlog formiranoj koloni motornih vozila, bio je težak sudar kamiona i osobnog auta na magistralnoj cesti, nakon odvajanja za Osojnik, a što sam poslije doznao. Krivac je bio vozač automobila zbog nepravilnog pretjecanja („jak motor, glava slaba“).

Poluglasno se upitam: Ma, kakvi su to vozači što voze suludo brzo, često u alkoholiziranom stanju, što pretječu i kad  je nedopušteno, i ne drže se uopće prometnih upozorenja? Odgovor: To su agresivci sa sirovom vitalnom energijom. Socio-patološki tipovi. „Sitne duše“( Na prethodnim liječničkim pregledima teško se otkriva njihov bolesni agresivni nagon, unatoč temeljitom psihologijskom testiranju, priložene potvrde njihovog nadležnog liječnika,  99%  pokazuju, kako se radi o zdravim ljudima). Nažalost, dosta često i sasvim zdravi i „normalni“ ljudi nastoje što brže stići do odredišta, pa pojačavaju gas. A to brže znači  samo nekoliko minuta ranije stići na cilj. Pročitao sam negdje: Ako je prosječno trajanje života oko 70 godina, u minutama je to 36,792.000 minute. Ispada, kako se zbog nekoliko minuta bržeg stizanja na cilj, žrtvuje više od 36 milijuna minuta života. Neprimjerena vožnja dovodi svoj ili tuđi život u opasnost. Vodi „nepogrešivo na groblje ili u invalidska kolica ili u zatvor.“ Usmrtiti ili učiniti invalidom nekoga u vožnji, znači imati ga cijeli život „na duši“.

Na sreću, postoje ljudi „mirne i široke duše.“ Takvi, zbog svog pristojnog stila upravljanja motornim vozilima, nikoga ne maltretiraju na cesti. Njih su njihovi roditelji kvalitetno i uspješno odgajali. Oni su naprosto „duša od čovjeka“. Duša je ustvari oznaka za čitava čovjeka. Ona označava osobu. Spasiti dušu, znači spasiti čeljade. Ili preciznije: „Duša je sve ono što nas uključuje kao osobu (emocije, želje, razmišljanja, etc). Ona se također manifestira u čovjekovom odnosu s drugim i samom razumijevanju sebe. Duša jednog čovjeka nije isto, što i duša drugog čovjeka. Ona je ta koja ima um, emocije ili osjećanja, tijelo, etc. Ona je neograničena i trajna.“ U filozofsko-religijskom smislu, duša se ne mijenja s odmakom vremena, tj. s tijelom.

Nematerijalna osjećanja

U medicini je poznato kako se sve ljudske stanice promijene do smrti, nekoliko puta. Npr.: Krvne stanice ne žive. One traju. Traju do tri mjeseca. Onda izumru, a nadomjeste ih nove. No, duša ostaje ista. „Ja“ sam uvijek isti. I sada ponovno (raniji tekst) o onom „tajnom“ događanju u ljudskom biću, koje znanost ne može protumačiti: Svi izvanjski utisci primaju se preko osjetila. U fizikalnom smislu stvaraju se uslijed podražaja biogene struje ili živčani potencijali koji teku nervnim vlaknima do mozga, do živčanih stanica (medicinari su upoznati s ulogom kalijevih i natrijevih jona, koji „titraju“).

U živčanim stanicama mozga  odvija se elektrokemijski proces, bez boje, okusa i mirisa. No, što se to dogodilo u mozgu ili organizmu, pa osoba odjednom vidi prekrasne boje, osjeća mirise, osjeća prijatne okuse, razmišlja, voli, mrzi, ljuti se, raduje se, osjeća toplo ili hladno, etc. Iz materijalne  energije (spomenuti joni), „stvorila“ su se osjećanja koja su nematerijalna.

Tajna leži  u duši, koja je u nama. Duši, koja je nematerijalna, čista energija. Koja je osjetljiva, profinjena, iznijansirana u ukusu i shvaćanjima. „Čovjek može izgubiti dijelove tijela, razum, emocije, ali dušu nikada.“ Ona se čovjeku obraća kroz savjest, intuiciju, kroz maštu i snove, etc. „Ljudski um, koji je ovisan o radu mozga, služi se dušom, kao svojim oruđem.“ Dr. B. V. poznati hrvatski teolog kaže: „Čovjek je po prirodi savršen. Ali to se ne vidi. On djeluje protiv vlastite prirode,vlastite duše. U svom ponašanju vodi se osjećanjima, tijelom, etc. Ako je odsječen ili odvojen od duše, od izvora ili stvoritelja, ne može cvjetati. Otkinuta grana ne rađa plodove.“ A kakav je odnos stvoritelja i duše? To je poput odnosa oceana i kapljice, nastavlja teolog. Istog su sastava istih osobina, ali nisu istog kapaciteta.
Mnogi vjernici u međusobnoj komunikaciji, poistovjećuju dušu i duh. No, oni nisu isti. „ Čovjek ima duh, ali nije duh. Ima duh, ali jest duša (duhovna duša, rekao bi teolog, prof .T.I.). Duh čini čovjeka svjesnim sebe. Njega samo čovjek ima. Zato on teži nadnaravnom shvaćanju života i Boga. Duh se uvijek odnosi na razumijevanje i komunikaciju s Bogom. I duh i duša su nematerijalni. Starogrčki filozof  Platon je zapisao: Duša je princip koji je nastanjen u tijelu. A Aristotel pak, kaže: Ona je princip koji formira tijelo. I kao nematerijalna komponenta i kao unutarnji princip ljudskog bića, ona s drugim, materijalnim principom  (tijelo), sačinjava jedincatog čovjeka u prostoru i vremenu. Pojam princip (lat. principum) je ishodište ili načelo. Princip je sve ono iz čega na bilo koji način nešto proizlazi.

Spasi dušu svoju

Svaki uzrok je princip. U filozofiji se spominje i „principum vitae“: To je ono što živa bića razlikuje od neživih. To je duša. „Tijelo bez duše potpuno se razlikuje od onog koje je dušom prodahnuto.“ “Spasi dušu svoju“ u naslovu teksta, poziv je na mijenjanje dosadašnjeg načina života, kako bi isti bio u skladu s Božjom voljom. To je i poziv na molitvu. Spasi dušu svoju, je također svraćanje pozornosti (vjernicima) na tzv. posljednje (eshatološke) stvari  odnosno posljednje stvari čovjeka i svijeta: Smrt, sud, pakao, kraljevstvo nebesko.

Eshatologija kod kršćana, promatra povijest svijeta pravocrtno ( ne kružno, kao kod onih koji vjeruju u inkarnaciju). Povijest svijeta ima svoj početak, trajanje i kraj. I dug život ima svoj kraj. I najsretniji život završava smrću. Sreća je, što ne znamo, kada. Zato svaki dan treba uzeti kao konačni.