Brijačnica Hrvoja Čikata: Zadnja butiga od života u Gradu (Fotogalerija)

PIŠE: Azra Hadžić

Njih se sluša uz sve gradske priče i novosti koje Čikato prvi doznaje u Gradu, vazda je tako bilo čak još prije pedeset godina, kada je brijačnicu vodio pokojni Anđelo a Hrvoje išao u školu za frizera.
"Nijesmo imali televiziju pa su prve informacije o svemu dolazile kod nas, kako žene u salonima prepričavaju događanja, tako se ponašaju i muškarci, samo što o tome šute", govori Čikato.

Uspomene iz škole "vise" na zidu. Tu su crno bijele fotografije koje ljubomorno čuvaju sve trenutke provedene u školi, kako Hrvoje uči zanat uz pokojnog oca. Tu su portreti Dubrovčana poznatih svima, pokojnog Beba Burina, Jadranke Ševelj, Bebe Brigović i onih koji su sa Hrvojem pohađali frizerski zanat koji je najviše usvojio od oca Anđela.

"Puno je radnji bilo prije, preko tridesetak dok je moj otac držao brijačnicu, a bilo je i života u Gradu. Svi su partili“, govori sjetno Čikato i dodaje, "zima je gruba, posla je manje, a niti ko da pasa kroz ulicu“.

"Od doktora do meštara, umjetnika i glumaca, svi mi dolaze i navraćaju u butigu“, govori Hrvoje i dodaje da se stranci vraćaju, a svoje utiske na odlasku već godinama ostavljaju u knjizi dojmova.
Rusi, Talijani, Japanci, Amerikanci, teško je pobrojati turiste iz svih zemalja koji su Čikata posjetili. Čuli su za njega sa svojih domaćih televizija ili od vodiča koji Čikatovu brijačnicu predstavljaju kao spomenik i uspomenu na tradicijske davno zaboravljene obrte. Jer, Čikato je jedini barbjer u Gradu koji brije britvom, zbog čega često padaju i neugodne šale.

Nerijetki su i turisti koji se svake godine vraćaju. Kad dolaze ošišaju se, i na odlasku dođu na novo "uređivanje". Svih gledaju portreti pokojnog Čilea, Mišela Šabadina i karikatura samog Čikata, autora Ljuba Glavana. Tko su svi ti ljudi? "Pa davna čejad ovega Grada“, govori Čikato.

Dok se čuje Carrusova pjesma uz zbor ostalih ptića pada pogled na stvari koje se više nigdje na svijetu ne proizvode: stare bočice kolonjske vode, kalendar sa zgodnim ženskim tijelom iz neke davne godine, starinske škare, britvice i oprema za šišanje i brijanje. Tu je i starinski radio, veličine televizije kakav se rijetko gdje danas vidi. Egipatske motive na zidu pokojni je Anđelo donosio sa putovanja dok je bio pomorac.

Baš dok smo bili unutra, došao se ošišati i profesor Teo Trostman. "Kad bi mogao riječima opisati ovu butigu mogu samo reći da je vremeplov, kantun koji je ostao nepromijenjen", govori Teo i dodaje da je Čikato zafrkant i šarmer pa je došao malo u i čakulu što je važnije ponekad od dobre frizure, jer nekad se znalo tko je muško, a tko žensko s leđa, a danas...

Iako se u butizi stalo čuje čakula jer je mjesto za prolaz, za odmorit, a svi su dobrodošli za dobru priču, samo pjesma fali.

"Nema više pjesme, imao sam problema sa Zampom", našalio se Čikato i dodaje: Prije bi se i zapjevalo, danas kad zapjevaš odma kažu da si u balunu. Pjevalo se svašta i Ustani bane kad se nije smjelo".

"Nono je divan čovjek, dobar ko kruh, nema stvari koju može, a da ti neće učinit“, govori Hrvojeva nevjesta Sanja koja je upravo svratila prije drugog vođenja gostiju po gradu. Obavezno im pokaže nonovu brijačnicu, kojom se redovito oduševe jer je na svijetu jedinstvena.

"Iznenade se, slikavaju, vole vidjeti starine, a kad rečem da jedini brije britvom bude im zanimljivo“, govori Sanja. O obitelji Čikato u Gradu samo se dobro čuje – dobra, poštena i radna familija, a o Hrvojevoj slavi svjedoče reportaže mnogih svjetskih televizijskih kuća i fotografije sa novinarima iz svih dijelova svijeta. Za napomenuti je za ljubiteljice muškog spola da je gost bio i glumac Richard Gere.

Dok se sjedi i priča o svemu o životu i svakodnevnim poslovima ulaze stranci. Fitzgerald Antonio iz Irske došao je sa suprugom oštišati se baš u Čikata. Prepoznao je dašak povijesti kakav je i njegov grad u Irskoj, gdje je sve manje tradicijskih obrta, a brijačnice preuzimaju Turci, objasnio je Antonio svima u Čikata.
"Ova brijačnica magična je i tako starinska, a u Irskoj se rijetko viđaju tradicijski zanati“, objašnjava Antonio uz obavezan potpis u knjigu dojmova prepunu raznih potpisa iz svih dijelova svijeta.

Godine 1991. brijačnica je bila zapaljena. Čikato je sam obnovio i nastavio raditi, besplato je u to teško vrijeme šišao vojsku za što je dobio i priznanja koja čuva u kutu svog prostora. Bez struje tada snalazio se kako je god umio i znao. "Morao sam puniti mašine, išao svukuda, a bio sam i mlađi".
Iako se može reći da ima status spomenika Turistička zajednica Grada Dubrovnika, ovog posljednjeg dubrovačkog barbjera ne oslobađaju plaćanja spomeničke rente.

Redoviti mu je gost i jedan mladić iz Velike Gorice. Otkada je prvi puta vidio brijačnicu Čikato, ovaj sezonski radnik u Dubrovniku sa kolegama redovito kod njega dolazi na šišanje.

"Sve mi je zanimljivo, dođem popričati, malo vidjeti što ima, a ovako nešto nisam nikada vidio“, govori 33-godišnji Daniel Kobaš.

Od kada je u Ulici od Puča krojač Marčinko zatvorio svoj obrt, zbog nemogućnosti poslovanja, Čikato ostao jedini unikat tradicijskog dubrovačkog obrta.

"Kad ode generacija obrtnika u mirovinu tko će nastaviti?“ pita se Teo Trostmann. "U obrtničkoj školi nitko ne želi odabrati zanimanje primjerice stolara, dok građevinskih tehničara ima tek petnaest. Kladionice i kafići su važniji, život je postao drugačiji“.

Hoće li unuci Nera, Karlo, Lorena ili Hrvoje nastaviti nonovim stopama, pa u prostoru stare brijačnice održavati slavu kada Čikato pođe u mirovinu, ne zna se.

"Zatekli ste me s tim pitanjem“, govori nevjesta Sanja. "Neće nono tako brzo u mirovinu, nismo o tome razmišljali, je li tako nono?“