Napisali ste u posljednjoj knjizi “Broz protiv Tita” da je redoslijed poteza koji su uslijedili zapravo ubrzao raspad Jugoslavije?
- Nisam imao ideju da objasnim kako će potezi koje je Tito vukao u posljednjih osam godina svoje vladavine zapravo razbiti Jugoslaviju, ali se tako ispostavilo.Krenuo sam istraživati razgovor koji je Tito imao sa srpskim vodstvom, a za koji je tvrdio da mu je bio najteži u životu. Bio je to razgovor svibnja 1971. godine.
Pero Simić
Zašto je taj razgovor bio težak?
- Srpsko vodstvo mu je reklo da je neprihvatljivo to što on stalno sumnjiči Srbiju, što je drži na optuženičkoj klupi kao nelojalnu Jugoslaviji i što je pod njegovom palicom došlo do nekakve prisilne uprave nad Srbijom.
Tko su bili ti ljudi?
- U prvom redu Marko Nikezić, vođa srpskih liberala. On je za sebe volio reći da se spasio jugoslavenskog dogmatizma jer je puno vremena proveo u diplomaciji i promatrao je iz malo drugačijeg kuta taj naš eksperiment. Nikezić nije bio opterećen Titovom veličinom.
Kako je Tito na Kongresu samoupravljača u Sarajevu odlučio napasti Srbiju?
- Bio je to svibnja 1971. A zanimljivo je da je on sazvao neformalni sastanak kojem su prisustvovali svi, izuzev predstavnika Srbije. Tito iznosi čitav niz optužbi kako je “u Beogradu centar kontrarevolucije”, ali onda sudionici sastanka inzistiraju da se o takvoj temi ne može razgovarati bez Srba. Pozvan je Milentije Popović, koji je u to vrijeme bio formalni Titov zamjenik kao predsjednik Skupštine Jugoslavije. Kad je čuo optužbe, on se vraća u Beograd i poslije razgovora s prijateljem Mijalka Todorovićem umire u Klubu zastupnika na Dedinju. Ipak, stigao je da kaže što se dogodilo na sastanku u Sarajevu.
Zbog čega Tito, u trenutku kad se Jugoslavija ljulja, a epicentar potresa je u Zagrebu, optužuje srpsko vodstvo?
- Tito je bio pod vrlo snažnim utjecajem hrvatskog maspokovskog rukovodstva. Nije fer reći da je Tito tolerirao hrvatsko rukovodstvo zato što je bio Hrvat. On je dugo tolerirao maspokovce, ali je kap prelila čašu kada je na jednom studentskom skupu u Zagrebu zatražen prijam Hrvatske u UN. Prelomio je da se obračuna s njima, ali je to nesretno izveo.
Zbog čega?
- Do toga je došlo vrlo kasno jer je odluku donio tek 1. prosinca 1971. u Karađorđevu. Ali je i taj obračun izveo na vrlo nesretan način, kontraproduktivan za Jugoslaviju. Prije svega jer je za mjesto obračuna odabrao Srbiju, pa još mjesto koje se zove Karađorđevo i to na dan kad je formirana Kraljevina Jugoslavija. To je za Hrvate imalo vrlo tešku simboliku. Prema svim ozbiljnim analizama, Tito je takvim svojim odgovorom više udaljio Hrvatsku od Jugoslavije nego što je to uspio učiniti Maspok.
Oplakivanje budućnosti Koja je dominantna crta Titove ličnosti? - Ambicija. Zbog nje se peo na vrh partije, zbog nje je vladao zemljom u kojoj je njegova vlast bila nadređena sudbini zemlje. On je nesumnjivo davao i neku snagu građanima, ali su ljudi istovremeno znali da nešto s njihovom zemljom opasno nije u redu. Otuda i one rijeke suza kad je umro.Ljudi su osjetili što se sprema.Nisu znali pouzdano, ali su osjetili. Oni su plakali pred budućnošću koja dolazi.
|
Jesu li liberali u Srbiji naredne 1972. godine platili političku cijenu zarad ravnoteže?
- Tito u hrvatskom rukovodstvu nije vidio političku prijetnju, nego u srpskom. Da je u hrvatskom rukovodstvu video stvarnu prijetnju, onda ne bi sve njihove zahtjeve za ustavno prekomponovanje Jugoslavije realizirao tri godine kasnije, poslije smjene maspokovskog rukovodstva. To znači da su u prvom redu on i Edvard Kardelj željeli takve promjene. Taj proces je kulminirao Ustavom iz 1974. godine.
Na kojim temeljima se Tito obračunava s liberalima u Beogradu?
- On u jesen 1972. javno govori kako “ne možemo dozvoliti da se svatko koristi demokracijom”, kaže kako smo u “demokratizaciji otišli preširoko” i da se moramo vratiti na početak, na 1952. godinu, kad je zapravo i počela demokratizacija.
A onda dobivamo Ustav iz 1974. koji nije izgledao kao zatezanje, već kao popuštanje države?
- Taj Ustav je bio prikrivena demontaža Jugoslavije. To su najbolje vidjele diplomate, obavještajci i novinari. Po mom mišljenju, to najbolje objašnjava jedan dio teksta iz “Frankfurter Allgemeine Zeitunga”: “Jugoslavenski put se gubi. Umjesto države i samoupravljanja, istinskog federalizma i relativno liberalne atmosfere, iznenada se pojavljuje diktatura koja pokazuje zube. Zemlja u kojoj armija i policija imaju posljednju riječ. “ Meni to zvuči kao opelo Titovoj Jugoslaviji. Mislim da je Titova najveća povijesna odgovornost što, kad je već pristao na ustavna rješenja iz 1974, nije u njih uveo i model mirnog razdruživanja.
Kakvu je Jugoslaviju Tito ostavio?
- Tito je za sobom ostavio demontirana državu u kojoj su samo republike bile suverene, a Jugoslavija je bila izvedena politička kategorija. Republike su imale sve atribute nezavisnih država. Imale su čak i svoje vojske koje su se zvale Teritorijalna obrana, zaokružene gospodarske sustave i neke su bolje surađivale u vanjskoj trgovini nego s jugoslavenskim republikama.
Što bi bila strateška pogreška Tita u 35 godina vladavine?
- U tih 35 godina on nije uspio napraviti povijesni dogovor Srba i Hrvata i to je svakako velika povijesna greška. Nije uspio čak ni relaksirati odnose ta dva naroda. Zašto je Tito bio više zaokupljen mirenjem nekih afričkih naroda, nego Srba i Hrvata, možemo samo nagađati.
Da li Tito tih posljednjih godina u životu imao u glavi scenarij raspada države?
- Jeste, imao je. Postoje tragovi o tome. Recimo, Svetozar Vukmanović Tempo je objavio detalje razgovora s Titom u šatoru na Brijunima 1978. godine. Tempo je taj razgovor zatražio kako bi Titu rekao neugodne stvari koje se u Jugoslaviji događaju, računajući da Tito o njima ne zna dovoljno, te ga pita gdje je u svemu tome Jugoslavija? Na to mu Tito odgovara: “Nema više Jugoslavije.” Postoji i osobno svjedočenje Titove prijateljice Dare Janeković, zagrebačke novinarke koja je pravila seriju ozbiljnih intervjua. Ona je u svojim memoarima napisao da je pred kraj njegove vladavine otišla na Brijune i predočila mu sve te teške istine o zbivanjima u Jugoslaviji. Rekla mu je da se Jugoslavija praktično raspada. Tito joj odgovara: “Bojim se da si u pravu, a onda će ispasti da sam ja sve ovo uzalud radio.” A onda Tito izgovara ključnu rečenicu: “Bojim se da će nešto najprije izbiti na Kosovu iu Hrvatskoj.” Tako se i desilo. Prvi korak za raspad Jugoslavije počeo je u Trepči 1981. godine, a 10 godina kasnije iu Hrvatskoj.
Što kriju arhivi?
* Pero Simić je rođen 2. srpnja 1946. u selu Skočić, kod Zvornika. Novinarstvom je profesionalno počeo baviti 1968. godine u tvorničkom listu “Viskoza” u Loznici. Od rujna 1971. Do Titovog obračuna sa srpskim liberalima 0,1973, bio je predsjednik Saveza omladine Srbije.
* Od 1973. do 1996. bio je novinar “Večernjih novosti” u Beogradu, najtiražnijeg dnevnog lista u bivšoj Jugoslaviji. Od 1996. do 1998. pomoćnik glavnog i odgovornog, a od studenog 1998. do 2001. glavni i odgovorni urednik.
* Više od tri desetljeća u beogradskim, moskovskim i drugim svjetskim arhivima istražuje nepoznate stranice biografije Josipa Broza Tita i najkontroverznije događaje iz povijesti bivše Jugoslavije.
* Objavio je 19 publicističkih i istoriografskih knjiga. Nakon izlaska iz tiska njegove knjige “Tito, tajna stoljeća”, hrvatski i slovenski novinari i povjesničari proglasili su ga najboljim poznavaocem Tita u svijetu. Ova knjiga objavljena je iu Bugarskoj, Poljskoj, Austriji i Njemačkoj.