Posljednjih dana društvene mreže su pune objava studenata koji su se bacili na traženje cimera ili koji tradicionalno objavljuju oglase za prodaju, kupovinu ili zamjenu studentske sobe uz nadoplatu, iako je to ilegalno.
Život u prostoru od desetak kvadrata ima svoje prednosti i mane, no mnogi studenti će već ekspresno odgovoriti da se najmanje vremena provodi u studentskoj sobi, osim kada se zagrijava stolica za ispite.
Zašto? Ako se pita njih, dok ste zatvoreni u sobi prolaze vam najbolji studentski dani, malo toga ćete doživjeti i proživjeti. "Uz takav život nećete imati što pričati unucima. Mladi bi trebali iskusiti život u studentskom domu", konstatiraju.
Zatekao cimera u krevetu s "prijateljem"
Kakav je onda zaista život u studentskom? Malo je reći zanimljiv, barem ako je suditi prema pričama par studenata s kojima smo razgovarali o tome.
25-godišnji Dario priča nam kako je velik dio studentskog života proveo u studentskom domu Stjepan Radić, kojeg studenti najčešće zovu Sava. Tamo je, kaže, doživio svašta, a jedan događaj posebno mu je ostao u pamćenju. Neko vrijeme cimer mu je bio dečko iz Španjolske koji je u Hrvatsku došao na razmjenu preko programa Erasmus. "Hrvatski studenti nikad nisu voljeli studente s razmjene", priča Dario.
Objašnjava kako je razlog tome što studenti s razmjene, barem prema njegovom iskustvu, neuredno žive, ne idu baš na fakultet, već samo na zabave i "koordinacijske sastanke" koji su, kaže, izlika za napiti se.
"Tako je barem neko vrijeme izgledao moj suživot s njim", govori. Sve dok se nije desila situacija koja je, kako kaže, bila kap koja je prelila čašu. "Dolazio sam s posla kasno navečer i ušao u sobu. Primjećujem tog Španjolca i vidim da je s nekim u krevetu. Pozdravljam, gledam što se zbiva, a ispod deke proviruje neki njegov 'prijatelj'.
'Popili smo malo i opustili se, nadam se da nije problem', rekao mi je na engleskom, a ja stvarno nisam znao kako reagirati jer je to za mene bila dosta neugodna situacija", prisjeća se Dario. Nakon toga, kaže, odlučio je pronaći novog cimera i iseliti iz sobe.
Prvi tjedan života u domu počeo prilično žestoko
Prisjeća se i situacije od prije pet godina kada su se navijači Hajduka i Dinama sukobili u studentskom domu. "Mene ti to ne čudi jer se znalo da u jednom paviljonu žive dečki koji navijaju za Hajduk i pobožno idu na svaku utakmicu kluba. Oni su se stalno nešto kačili s Bad Blue Boysima ali ovo je bilo ozbiljno. Tu ekipu iz doma su pratili Boysi sve od Maksimira pa do studentskog doma.
Boysi su uletjeli za njima u paviljon s bakljama i počeli su se tuči. To je bio pravi kaos, a postao je još veći kad su Boysi shvatili da ih je manje nego Torcidaša pa su pobrali dobre batine. Znam da nas je sve zabavljao dolazak policije koja ih je postrojila ispred paviljona. Ma Sava je uvijek bila žestoko mjesto", priča Dario kroz smijeh.
S tom tvrdnjom se slaže i 30-godišnja Tena. Njen prvi tjedan života na Savi počeo je, kaže, poprilično žestoko. "Taman sam uselila, a moja bivša cimerica je slavila rođendan. Nas 20 se natiskalo u kuhinji, a desetak ljudi u sobi. Ona se obukla u kostim jednoroga i tako paradirala domom cijelo vrijeme.
Kako je alkohol počeo diktirati naše ponašanje bilo je stvarno svega. Klizali smo se po hodniku, prolijevali piće, a onda smo se odlučili otići do Žapca jer više ništa nije radilo", priča Tena.
"Nakon te snimke vjerojatno im ništa nije bilo jasno"
Iduće jutro alkohol je još uvijek djelovao, pa je odlučila s cimericom sjesti na balkon. "Sve je bilo okej do trenutka kada se ispred paviljona pojavila hrpa policije. Bile smo zbunjene, ali nismo se htjele miješati.
No, policija nas je spazila i došla ispred balkona. Inspektor nam se predstavio i pitao znamo li cure koje žive u sobi 330. Reći ću ti samo da smo se pošteno us**le jer se radilo o našoj sobi", priča.
No, razlog za pretjeranu paniku nisu imale. "Inspektor nam je nakon prvotnog šoka objasnio da je netko uništio umivaonike na prvom katu i kod nas, a naša soba bila je točno preko puta razbijenih umivaonika. Pitali su nas jesmo li vidjele nekog jučer pa smo im objasnili da smo organizirali party i odgovorili na sva pitanja kako bi se s nas skinula sumnja.
Na kraju je ispalo da su oni gledali snimke nadzornih kamera na kojima su vidjeli 15-ak mladih ljudi koji se prave da skijaju po hodnicima i osobu obučenu u jednoroga kako jaše na drugima. Nakon te snimke vjerojatno im ništa nije bilo jasno. Na kraju su nas pustili jer smo dokazali da nas nije bilo za vrijeme uništavanja doma", priča Tena.
"Buknuo je plamen pa smo ga brže bolje gasili vodom iz sudopera"
Za razliku od Tene, 28-godišnji Goran nije imao problema s policijom, ali se također našao u društvu koje je tijekom vikenda u studentskom domu otpustilo kočnice. "Jedan vikend okupili smo se za mali gaming party, nas 5-6 dečkiju i nakon višesatne igre jedan od dečkiju koji živi koju sobu dalje je odlučio naručiti pizzu.
Hrana je naravno došla u moju sobu, svi smo se lijepo najeli i preostalo je rješavanje dokaza tako da po običaju kartone ostavimo u kuhinji na katu koja je nedaleko od moje sobe. Ono što je jako važno u ovoj priči je naš odnos s čistačicom koja uvijek ima prigovore, osobito na ostavljanje kartona od pizze, koji gotovo uvijek su bili upućeni meni iako iskreno do tog trenutka sam jedva jednom to napravio.
Pa sam u skladu tog odlučio se riješiti računa na kojem je lijepo pisao broj moje sobe i kako bolje se riješiti papira nego zapaliti ga", priča Goran. Kaže kako to možda zvuči kao luda ideja, ali tada si je mislio 'pa što može poći po zlu'. Nešto ipak može, tvrdi.
"Papir sam zapalio tako da sam ga držao u ruci i na putu do sudopera me je opekao plamen. Gorući papir je ispao u koš za smeće. Ništa strašno, rekli bi, osim činjenice da tete imaju naviku koševe obložiti novinskim papirom, a i sam koš je sadržavao određenu količinu ostalih papira. U trenu je cijeli koš buknuo u plamen i cimer i ja koji smo se tada našli smo brže bolje ga cijelog istresli i gasili vatru vodom iz sudopera. Napravili smo popriličan nered", kaže Goran.
S cimerom je odlučio zasukati rukave i oprati kuhinju, ali se miris plastike koja je gorila proširio katom. "Moram priznati da mi je bilo zanimljivo vidjeti zgražanje i čuđenje ostalih ljudi kada su izlazili na hodnik da vide što se događa. Na kraju kada smo im sve ispričali, ali nitko nije ni povjerovao da sam to ja napravio", tvrdi.
"Donijela je bakteriju u bočici i prolila ju po sobi"
Goran je, kaže, bio iznimno zahvalan cimeru koji mu je pomogao sve očistiti i s kojim se izvrsno slagao, no nisu svi u studentskim domovima te sreće da dobiju cimera baš po svom ćefu.
23-godišnja Marija koja je s nama podijelila svoju priču, govori nam kako je nakon koju godinu života u studentskom domu bila dovoljno istraumatizirana cimerskim iskustvima, a baš kad je pomislila da ne može gore, pokazalo se drugačije.
"Kako to obično biva, na početku je sve bilo divno i krasno, ali onda počneš primjećivati određene stvari. Na primjer činjenicu da mojoj cimerici higijena nije bila jača strana. Naime, osim što nije poznavala osnovne higijenske navike, jednom je u sobu donijela bakteriju u bočici. Ako njenoj neurednosti pridodamo i činjenicu da je nespretna dolazimo do logičnog slijeda, a to je da je bakteriju prolila po sobi.
Kada me obavijestila o tome? Nonšalantno sutradan prije izlaska iz sobe kada me pitala: 'Je l' se možda slabo osjećaš od jučer. E prolila sam bakteriju, ali ne brini očistila sam, očito dobro kad ti nije slabo'", priča Marija
Kaže kako je bila zabrinuta jer se bojala zaraze, ali je brzo uzela stvari u svoje ruke. "S obzirom na to da je sredstva za tuširanje koristila za čišćenje poda uzela sam krpu u svoje ruke i prala sve čim je napustila sobu. To je stvarno bio šlag na tortu nakon svih loših iskustva s cimerima", govori Marija.
Ilegalka u domu htjela prodati njeno mjesto drugoj osobi
Pakao ne baš tako idiličnog suživota prošla je i 30-godišnja Andrea i to dok je bila u studentskom domu "Dr. Ante Starčević". "Otišla sam doma na nekih tri tjedna u vrijeme ljetnih ispitnih rokova i dolazila u Zagreb samo na ispite, a da pritom nisam niti išla u dom. Tri tjedna me nije bilo u domu.
Kako se bližio ispit koji se održavao rano ujutro odlučila sam doći dan ranije u Zagreb kako bih prespavala i otišla na ispit ujutro. Cimerici s kojom sam živjela nisam javljala da dolazim jer nismo bile u najbajnijim odnosima. Ona je imala drugačije životna navike i stavove, a imala je i nekoliko incidenata, recimo da dovede valjda sto ljudi u sobu ili nekih čudnih likova koje je upoznala dok je radila u garderobi u cajkaškom klubu.
Kada sam ušla u sobu prvo sam shvatila da nema mojih papuča koje sam uvijek držala na istom mjestu. Kada sam ponovno pogledala po sobi, shvatila sam da posteljina na krevetu nije moja, da se na mom punjaču puni nečiji mobitel, da su na mom stolu tuđe stvari, a u ormaru je moja roba bila pomiješana s tuđom.
Prerovala sam svoje ormariće i u njima je bila šteka cigareta, a ja ne pušim, i moje potrošene higijenske potrepštine", priča Marija. Prvo je nazvala roditelje kako bi ih obavijestila da joj se očito netko uselio u sobu, a oni su, kaže, dobili slom živaca.
"Htjeli su doći u Zagreb istog trena. Bili su izbezumljeni kao i ja. Taman dok smo pričali u sobu je ušla moja cimerica i još jedna ženska osoba. Obje su me gledale u čudu i nisu znale što bi rekle.
Počela sam ih mahnito rešetati pitanjima, a cimerica se pravila luda, dok je ta njena prijateljica govorila kako ide po kofer da odnese svoje stvari. Ponovno ljutito postavljam pitanje cimerici što se to događa, a ona je samo skupila svoje stvari i valjda od sramote pobjegla je spavati negdje drugdje.
Ta druga cura se na kraju nije vratila po stvari, pa sam ih sve stavila u kut sobe. Drugi dan sam otišla na ispit i odlučila se vratiti nakon njega u sobu da vidim što se događa. Kad sam se vratila u sobi uopće nije bilo njenih stvari. Na kraju sam otkrila da je moja cimerica bila ilegalno bila u domu i da je još htjela prodati i moje mjesto", ispričala je Andrea.