Jednog ljetnog dana krenuo je u posjetu jednoj od svojih pokrajina. Na pola puta zaustavio je poslugu i naredio joj da mu prokuhaju vodu za piće. U tom trenutku je vjetrom nošeno osušeno lišće iz obližnjeg grma palo u kipuću vodu i zamutilo ju smeđom bojom.
Kao znanstvenik, Shen Nung nije mogao odoljeti, a da ne proba novonastalu tekućinu čarobna mirisa. Znatiželjni je car bio oduševljen čajem, a novi je napitak odmah krenuo u osvajanje svijeta.
Čajem po svijetuČaj je iz Kine u Japan došao preko budističkog svećenika Yeiseija koji je u Japanu poznat i kao “otac čaja”.
U Europu je stigao preko Portugala, 1560. godine, te od tad postaje jako popularan, a 1860. se prvi put spominje dodavanje mlijeka u čaj.
Engleski “čaj u pet”, koji je više mit nego stvarnost, pojavio se kada se Ana, vojvotkinja od Bedforda, dosjetila organizirati čajanke na kojima bi se služili sendviči i slatkiši.
Rusi također imaju dugu tradiciju pijenja čaja. 1618. godine u kineskom veleposlanstvu u Moskvi, caru Alekseju je poslužen ovaj napitak. U početku je bio skup, jer su ga specijalne karavane dovozile iz Kine, ali do kraja osamnaestog stoljeća svaka ruska kuća imala je samovar, vrstu velikog čajnika iz koga se cijeli dan pio čaj. Rusi su uvijek pili jak čaj, zaslađen šećerom, medom ili džemom, a nakon vodke, čaj je drugo rusko nacionalno piće.
Poduzetni su Amerikanci, za vrijeme prvog američkog svjetskog sajma, sasvim slučajno otkrili i patentirali hladni čaj. Naime, jedan je poduzetnik svojim posjetiteljima planirao servirati čaj, no zbog velikih vrućina, nitko nije bio zainteresiran za njegovu ponudu, pa se dosjetio u skuhani čaj ubaciti veliku količinu leda, čime ga je rashladio. Tako je nastao “Ice Tea” te postao veliki hit sajma, a i šire.
Nekoliko godina kasnije, Amerikanac Thomas Sullivan razvija koncept “čaja u vrećicama”. Kao prodavač čaja, u gazu je nježno ovio svaki promotivni primjerak čaja, koji je dostavljao u restorane za probu. Prepoznao je sjajnu marketinšku priliku nakon što je shvatio da vlasnici restorana čajeve služe neodmotane iz pakiranja koje im je dostavio, kako bi izbjegli nered mokrih čajnih listića po kuhinji.
Svakodnevno se samo u Britaniji popije više od 165 milijuna šalica čaja.
Nijemci, iako ne piju toliko čaja kao na primjer Englezi, obožavaju ga. Tako je u Njemačkoj prodano 1114 tona peperminta, biljke zelene sorte koja je u Njemačkoj bar što se čaja tiče ,broj jedan. Na drugom mjestu je kamilica sa prodanih 4464 tona i na mjestu tri je komorač sa prodatih 3938 tona u Njemačkoj.
Tea timeObičaj ispijanja čaja, Afternoon tea, u Britaniji možemo pratiti od 17. stoljeća, iako je svoje pravo mjesto zauzeo tek krajem 18. i početkom 19. stoljeća.
Uglavnom se svodi na čaj u čajniku, s mlijekom ili šećerom i limunom, ako se radi o kineskom, a ne indijskom čaju. Slasni mali sendviči (tanko, tanko narezani krastavac i razna punjenja), trokutasti kruh s maslacem i džemom, mali kolačići ili kriške velikog kolača, te neizostavni ubrusi, pojačat će nježnost i otmjenost.
Termin High tea upotrebljava se od polovice 19. stoljeća da bi ga se odijelilo od poslijepodnevnog čaja, koji je lakši i elegantniji. Naravno, za one koji su prisutni na oba “čaja” to je jednostavno – čaj. Iako to nije običaj, jer su ta dva “obroka” i socijalno različita.
Afternoon tea, nakon laganog ručka i prije večere, govori o lagodnom životu, dok je High tea, nakon dolaska s posla, bio popularniji u radničkoj klasi kao jeftinija zamjena za tradicionalnu večeru. Zato se uz High tea mogla služiti i kava ili kakao. Za High tea može se jesti šunka ili mesna pita, salata, kompoti, a i stol je postavljen.