PIŠE: Marina TenžeraNema ništa tužnije nego ući u zagrebački tramvaj u kojemu većina tinejdžera razgovara na najnovijim modelima pametnih telefona, ili brzim potezima prsta igraju kojekakve igrice. Osim digitalnih zvukova s kojekakvih sprava, i škripanja tramvaja, većina putnika šuti, starije gospođe uglavnom čitaju knjige, a muškarci zamišljeno gledaju kroz prozore, razmišljajući valjda u što im se život pretvorio i kako će uopće preživjeti do kraja mjeseca.
Već se godinama u medijima provlače priče o porastu nasilja školaraca jednih prema drugima, ali i prema učiteljima, koji se sve teže nose s agresivnim učenicima, malim plaćama i nemogućim ministrima školstva, koji svako malo mijenjaju sadržaje udžbenika, dovodeći roditelje do financijskog kolapsa, a izdavačke kuće do ludila. Pretvaraju li se to polako hrvatske škole u javni sustav američkih, gdje je vrijeđanje učitelja posve normalna stvar?
Davno su američki i europski biznismeni izračunali da enormne prihode mogu ostvariti upravo na teen populaciji prodajući im svaki mjesec tisuće novih gadgeta, izbacujući svakih par mjeseci nove modele mobitela s raznovrsnim funkcijama i nasilničke igre kakvima, bi se razveselio i kakav iskusni psihopat. Reklo bi se, stvarni život s dekapitacijama uživo islamističkih ekstremista koje upravo možemo gledati na televizijama i društvenim mrežama, davno se preselio u digitalne forme namijenjene mladima, naravno, s vrlo predvidljivim posljedicama.
U bogatijim zemljama poput SAD-a i europskih velesila, već se dva desetljeća obrću milijarde na tehnologijama za stariju djecu. Iako je prije nekoliko godina jedan tinejdžer iz Kine umro konstantno igrajući igrice na kompjuteru, pokazujući koliko u stvari igre stvaraju opasnu i smrtonosnu ovisnost, goru i od kockanja, globalna potražnja za istima se višestruko povećala.
Ako su već u znanstvenim istraživanjima iz šezdesetih i sedamdesetih sociolozi dokazali da su mlade generacije, odogojene pred tv ekranima, postale ravnodušne i na najjezivije prizore ubijanja, smrti i raspadanja, što je bila i slavna teza francuskog filozofa i prijatelja Hrvatske, Alaina Finkielkrauta, onda ne iznanađuju postupci generacija odraslih na najnasilnijim kompjuterskim igrama. Naravno da roditelji koji danas rade i po četrnaest sati, ne bi li preživjeli u neolibralističkoj Hrvatskoj, imaju sve manje vremena i sve manje nadzora nad vlastitom djecom. Čemu onda čuđenje nad novinskim naslovom da je učenik prebio učiteljicu ili da je grupa školaraca gotovo na smrt pretukla svog kolegu ili kolegicu?
Njima je nasilje svakodnevna i normalna pojava, nešto s čime se bave i njihovi omiljeni akcijski junaci iz filmova i računalnih igara. Sam školski program je takav da nenormalno opterećuje učenike, pa težina prosječne školske torbe za učenika trećeg razreda iznosi i po dvadesetak kilograma! A rezultati hrvatskog školstva i nisu baš za pohvaliti, jer je istraživanje jednog dnevnog lista, prije nekoliko godina, pokazalo kako su neki maturanti u završnim ispitima napisali da je „Stradun u Splitu, a tadašnjii predsjednik Francuske Sarkozy - žena“, što znači da su itekako preopterećeni gradivom i nepotrebnim podatcima, ali i da ne znaju najosnovnije podatke o vlastitoj zemlji i svijetu koji ih okružuje.
Stoga ne iznenađuje kako je, prema statistikama, sve više neurotične, nasilne i psihički oboljele djece.Poseban su problem i medijski uzori koji se nameću toj istoj djeci od kojekakvih razgolićenih starleta-pjevačica koje se odijevaju u goveđe meso, ili pijane teturaju londonskim ili njujorškim ulicama. Upravo je jezivo vidjeti djevojčicu na cesti u super kratkoj minici s debelim ružem na ustima i sjenilom na kapcima. Škole obično krivnju prebacuju na roditelje, na što potonji vraćaju lopticu upućujući na pogrešan školski odgoj. Istina je da oni roditelji koji svojoj djeci sve omogućuju, ne tražeći od njih da neki poklon i zarade učenjem, stvaraju kapitalne pogreške, ali je isto tako istina da su sama djeca izložena medijskim manipulacijama i korporativno tehnološkim siledžijama koje ih mame svojim besramnim reklamnim kampanjama.
I ne tako davna afera na Facebooku, kada su iz čiste osvete neke djevojčice proglašene „Vinkovačkim kurvama“, što će na njih bez sumnje ostaviti doživotne posljedice, pokazuje koliko su daleko tinejdžeri otišli u korištenju tehnologije za vrijeđanje svojih vršnjaka.
Čovjek se sa žalošću sjeti vlastitog djetinjstva kada se poslije škole igrao nogomet ili graničar, vrijeme se provodilo na svježem zraku, a vrhunac tjedna bio je odlazak u kino i gledanje danas dosta bezazlenog "Briljantina".
Danas obično da biste se približili vlastitomu djetetu, trebate ga prvo zamoliti da se makne s računala. Učinite dobro djelo, razgovarajte s njim o njegovim problemima, pođite s sinom ili kćerkom u šetnju, dajte im kakvu dobru knjigu ili ih upišite na neki šport. Bit ćete mnogo zadovoljniji i vi i oni. Bez obzira što nam premijer odlazi na „povijesne pregovore u Silicijsku dolinu, kakve do sada nitko nije ostvario“. /Marina Tenžera/