Bivši ministar i šef Uprave Adris Grupe Ante Vlahović potpisali su u Ministarstvu ugovor kojim rovinjski Adris kupuje Coratia osiguranje, čime ova kompanija kupuje 39.05 posto udjela u Osiguranju za što je ponuđeno 905 milijuna kuna. Ujedno, obvezao se na dokapitalizaciju od 840 milijuna kuna, nakon čega je u CO imao 60 posto vlasništva. Državi je ostao udio od 28 posto. Čini se kako je ovo snažan dokaz da je CO prodan u bescjenje čime se nameće sumnja u namještanje i pogodovanje prodaje na štetu hrvatskog proračuna. Radi li se o namještenom poslu sa štetnim posljedicama te hoće li Linić za ovo snositi odgovornost, ostaje za vidjeti, ali značajno je spomenuti kako je zbog ovih igrica u opasnosti 500 ljudi čije je otpuštanje najavljeno, a koji će se kasnije teško moći zaposliti.
Je li bivšem SDP-ovu ministru napokon odzvonilo pitanje je koje se nameće iz ove neugodne afere, ali i mnogih slučajeva koji su slučajno ili ne veoma spretno gurnuti pod tepih. Bivši ministar bez fotelje je ostao zbog slučaja Spačva. Afera je to za koju se nadležne institucije ne misle interesirati, barem su tako nedavno potvrdili iz USKOK-a. No, kada već nisu zagrebali po Spačvi i sličnim slučajevima, naivno se pitati postoji li mogućnost da se iz ladica izvuku dokumenti i sporovi prekriveni prašinom, a koji u neugodan kontekst dovode Linića.
Lažna potraživanja
Državno odvjetništvo nedavno se uključilo u Predstečajnu nagodbu Dina Petrokemije s obzirom na to da je Porezni nadzor Ministarstva financija svojedobno došao do podatka da je oko 400 milijuna lažnih potraživanja prema toj tvrtki od tvrtki kćeriju Piros i Ćuf. Predstečajna nagodba za Dinu okončana je još u listopadu 2013. godine, nakon što je Ministarstvo financija u vrijeme vladavine Slavka Linića i Tihomira Kralja u postupku predstečajne nagodbe za Dinu priznalo je Pirosu i Ćufu potraživanja u vrijednosti od 400 milijuna kuna. No, rezultati Poreznog nadzora te istrage policije i DORH-a otkrili su kako su ona bila lažna. Rješenje o predstečajnoj nagodbi nikada nije postalo pravomoćno te je sve vraćeno na ponovni postupak. U kolovozu prošle godine okončan je porezni nadzor nad tvrtkom Dina-Petrokemija te u povezanim tvrtkama Piros i Ćuf koje djeluju na istoj adresi, koji je zaključio da su prema Dini prijavljena potraživanja koja nemaju osnovu i to u iznosu od 397,3 milijuna kuna. O tome su odmah obaviješteni Trgovački sud u Rijeci te Županijsko državno odvjetništvo.
Nikad srezani repovi
I bila bi to tek kap u moru da uvijek sumnjivi, ali nikada optuživani Linić za sobom ne vuče još mnogo nikad srezanih repova. Štoviše, godine političke aktivnosti priskrbile su mu gadan krimen možebitnog ratnog profitera. Združenim snagama Karamarko i Grbić pokretali su svojedobno istragu protiv nekadašnjeg gradonačelnika Rijeke radi krimena starog 20-ak godina. Sumnjiči ga se, kao tadašnjeg šefa Kriznog stožera u Rijeci, za nestanak 800 tisuća njemačkih maraka prikupljenih namjenski 1991. od riječkih tvrtki da bi se nabavilo oružja za obranu grada. Na temelju anonimne prijave, za koju Linić optužuje “špijunčinu” Karamarka i Riječanina Olivera Grbića, ravnatelja policije, imputirajući da bi upravo ovaj potonji mogao biti i sam autor “anonimke”.
Gdje je lova?
Sugeriralo se prvotno da je Linić pare zamračio, ubrzo potom da je novac nenamjenski ulupao u kocke kojima je popločan riječki Korzo što je aferu učinilo manje zanimljivom. Ubrzo potom u javnost dospijeva priča o neuspjeloj kupnji oružja od Slovenaca koji su uzeli lovu, a “robu” nisu isporučili pa je ljutiti Linić jednog dana Janezu Janši, tadašnjemu ministru slovenske obrane, zakucao na vrata i priprijetio da se s njime ne igra te da novac vrati. A kada mu je na stol stavljen kovčeg s brdom novčanica, ovaj je, kako su ispričali svjedoci, zgrožen uzvratio “vratite novac na banku” pa novac po Linićevoj naredbi biva vraćen u grad. Tako se Linić nominira na listu ratnih profitera. Najveći uteg koji godinama nosi zove se – sumnjiva pretvorba i privatizacija u kojoj je kao moćni čovjek grada na Rječini, navodno, pogodovao svojim prijateljima i kumovima. A uz Slavka Linića vezuje se i “afera Tržnice”, gdje ga se sumnjiči da je kao gradonačelnik Rijeke započeo proces privatizacije, a nastavio ga kasniji gradonačelnik Vojko Obersnel. Spominjalo se kako je Ivan Franolić, vlasnik Tržnica, zahvaljujući SDP-ovu dvojcu Linić – Obersnel stekao imovinu veću od 50 milijuna eura. Zanimljivo, Franolićev partner u riječkim Tržnicama, kasnije u hotelu Jadran jest Damir Vrhovnih, vlasnik Vikotora Lenca i Linićev kum.
Tko će kome nego…
Kada već govorimo o kumovima, spomenimo da je Linićeva kuma sisačka županica Marina Lovrić-Merzel. Uz Linića se veže i prodaja Inina pomorskog sredstva riječkom Marplovu, čime je Ina izgubila koncesiju za prijevoz plina Jadranom, zatim je tu i afera s Riječkom bankom iz koje je nestalo sto milijuna dolara nakon čega je usprkos stampedu štediša koji su dizali svoje uloge Linić branio šefa uprave Ivana Štokića, nazivajući ga najvećim pravednikom. Sporno je ostalo i Linićevo zagovaranje “Termi Čatež” kao potencijalnog kupca “Sunčanog Hvara”, u vrijeme kada je bio potpredsjednik Račanove Vlade, iako je “Kompasova” ponuda bila znatno povoljnija. Pa potom slučaj “Liburnije”, gdje je zbog njegova odbijanja izvršenja sudske odluke multipliciran dug, zbog čega su pak oštećeni fondovi u kojima su dionice imali stradalnici Domovinskog rata. Ili prodaja hotela “Alan” po trostruko nižoj cijeni. Također, kada je kao predsjetnik Upravnog odbora HFP-a omogućio Gornu Štroku preuzimanje dubrovačkog hotela Excelsior po 30 puta nižoj cijeni od one koju je nudio Štrokov konkurent, o Liniću se pisalo kao o političar s aferama. Oni koji ga znaju kazuju da je sklon verbalnim, pa čak i fizičkim sukobima, potezanjima pepeljara i prijetnjama, boje li ga se zato i predstavnici institucija pokazat će vrijeme.