Nakon par izjava i istini za pravo šturih informacija isti su prešli s retorike „potpuno nepoznat“ na retoriku „zna se vrlo malo“. Za očekivati je plasiranje proturječnih, suspektnih, ali by all means istraživačkih informacija koje bi u javnosti trebale pripraviti put crvu sumnje. Naime, činjenica je da je dotični samo mandatar i da još uopće nije potvrđen za Predsjednika Vlade RH.
Najsnažnija, iako djetinjasta prijetnja potvrdi je ona Z. M. koja veli da će srušiti većinu HDZ-MOST jer, kako izjavljuje: „Ja znam da u Mostu ima ljudi koji su sa srcem razgovarali i išli u pregovore. Ja sam uvjeren da je to većina ljudi u Mostu.“. Kako se to tehnički izvodi? Prvo, glasovanje je moguće kao tajno, pa se Z. M. nada da će članovi MOST-a glasovati po savjesti, ali moguće je i kao javno (hvala komentatoru Livoguza2 na ispravku op.a.). Naime, ne postoji obveza tajnog glasovanja. Drugo, kako bi glasovali po savjesti, pa makar i javno, vjerojatno će se s njima prethodno razgovarati o njihovoj savjesti.
Ako nešto treba zaželjeti naciji u 2016. onda je to transkript jednog takvog razgovora o savjesti. Tad bi zaista baš svima postalo sasvim jasno o čemu se tu radi i kako se to radi. Možda još netko i vjeruje da se tu debatira o nacionalnim interesima, ideološkim zasadama i sl. No, samo se ratuje elementarnim nagradama i prijetnjama. Ako date svoj glas, dobit ćete fotelju, mogućnost zarade, utjecaja, moći i medijsku promociju, a ako ne date bit ćete medijski ocrnjeni, istraživani, po potrebi prijavljeni i osumnjičeni, itd.
Sve u svemu, ako Z. M. što i poduzme, bilo da uspije ili ne, ispast će negativac i SDP će srozati na prag raspada. Naime, novi saziv Hrvatskog sabora nalik je na neku nepotpuno artikuliranu inačicu primjerice španjolskog u kojem se raslojavanje velikih zbilo u potpunosti. Z. M. u oba slučaja ispada negativac jer je loš gubitnik. Iako se borio svim dostupnim sredstvima (sjetimo se sad već prašnjavog Prgometa), ipak se borio i to ga čini pozitivcem, no nakon što je postalo jasno da je izgubio, vjerojatno isto tako uporabom svih dostupnih sredstava, ne priznaje poraz i to ga čini puno većim negativcem (rekli bismo Plačljiva igra).
U svemu tome Orešković ne razumije previše. Hrvatski mu ne ide najbolje, a niti hrvatskim građevinama engleski koji im nerijetko ne seže dalje od „Pilp mast trast as“. No, nije problem u prirodnim jezicima, u Lingua Franca, u materinskom, ili materinskom dijaspore, nego u tehničkim jezicima. Hrvatski političari uglavnom nemaju blage veze o znanstvenim jezicima što im je oprostivo. No, oni čak i teško prepoznaju znanost kad im je pred nosom; primjerice kemijsku strukturu paracetamola (rekli bi Američani acetaminofena). To im dakako vrijeđa ponos, proizvodi osjećaj potištenosti i reflektira njihovo neznanje. U tom ogibu lome se i love se za specifična „politička znanja“, „poznavanje tuzemnih prilika“ i sl. što su sve redom notorne besmislice.
Još veći problem je taj što hrvatski političari nemaju previše znanja niti iz područja ekonomije, čak niti makroekonomije koju bi per df. trebali poznavati barem u osnovama nužnim za čitanje državnog proračuna. Oreškoviću je to, s druge strane, periodni sustav elemenata. Ovdje se također radi o spomenutim uvrijeđenostima, osjećajima i odrazima. Primjerice, nemaju blage veze što je Black-Scholes model čija je zlouporaba pridonijela stvaranju ogromnog tržišta financijskim derivatima i financijskoj krizi.
Dakle, ne samo da nije točno da političke elite ne znaju ništa o Oreškoviću, jer je sve moguće saznati za 60 minuta pretraživanja interneta i slanja par upita elektroničkom poštom određenim organizacijama. Ne radi se čak niti o tome da im je on prijetnja, jer se mogu pokazati ne samo neznalicama, nego i nestručnima, štoviše, suvišnima kao političarima. Radi se o tome da čak kad bi Orešković i progovorio, prosječni hrvatski političar ne bi ga mogao razumjeti, da parafraziram Wittgensteina (FI:II, XI, 223), zato što ne samo da ne dijele jezik, nego ne dijele niti oblik života. Oni su, kako je to za tu priliku neprimjereno rekao voditeljski genij HRT-a Stipe Alfieri, ali za ovu svakako primjereno, „tisuću svjetlosnih godina“ udaljeni.
Ono što bi nam moglo zapeti za oko jest činjenica da trojac s kormilarom Petrov-Orešković-Karamarko neodoljivo podsjeća na momčad kakve popularne CSI serije. Pogledajmo malo bolje. Imamo psihića. Imamo kemičara-financijaša. I imamo policajca. Ako je situacija gromoglasno gospodarska i ako se očekuju rezolutne reforme s radijantnim rezultatima, neka tko predloži bolji sastav od navedenog. U takvoj je situaciji jezično-barijerno govoreći nužan jedino izvrstan glasnogovornik Vlade RH. U protivnom, mogli bismo ostati u vječnom neznanju. Ukratko, dobrim parole govoriti građevina Orešković, a naš problem bila što ga nicht verstehen.
Kristijan Krkač